Susret laičke riječi s vjerskim iskustvom

U ovo doba svih mogućih obavijesnih sredstava i tehničkih pomagala kao da više nema ni volje ni živaca i prostora za barem kratko zaustavljanje, razmišljanje i molitvu. Zaklada Corriere della sera organizirala je u Milanu susrete o priopćavanju vjerskih doživljaja. Tako su na jednom od tih susreta sudjelovali firentinski nadbiskup, židovski bibličar i pjesnik. Upravo je pjesnik Viviani predložio razmišljanje o riječi i šutnji, te kazao:
Bez osjećaja ograničenosti lako se upadne u zanos neke svemogućnosti. Ali pogrešno bi bilo ograničenost shvaćati negativnom. Pred riječju ona je neizreciva, a pred glasom, ona je šutnja. Misao je po sebi ograničena i sadrži uvijek ono što i nadilazi. Nezamislivo ide uvijek s onim što se može zamisliti, kao što je i riječ stalna pratilica šutnje. Ono neshvatljivo u nama najbolje izražava pjesnička riječ.
Nadbiskup Betori na to je nastavio: Jedva se mogu razlikovati profane od svetih riječi, jer jedna uzima oblik druge i oplođuje ju. Uzmimo sliku riječi pri stvaranju ili navještenju. Riječ je ta koja stvara, oblikuje i usklađuje.
Židovski je pak bibličar Bahrier podsjetio da nas riječ čini slobodnima, poput Izraelaca koji su se uputili sa Sinaja u slobodu primivši Božju riječ, tj. zakon. Za razliku od današnjih medijskih riječi koje gotovo ne dopuštaju dijalog, u židovskoj se tradiciji riječ upućuje svakoj pojedinoj osobi ištući slušanje i odgovor. Riječ dakle zahtijeva od svakog pojedinca odgovornost, a ne skrivanje u mnoštvo. Pravi kolektivizam i jest u tome da osoba bude sposobna za dijalog s drugima, a to znači da govori ali i da sluša.
Tu je riječ ne samo o nama običnim ljudima, nego i o političarima koji, ako ozbiljno ne vode računa o stvarnosti u kojoj žive, lako zaborave da su dio zajednice u kojoj imaju razvijati duhovnost slušanja i služenja, duhovnost šutnje i govorenja koje koristi, kako bi rekao sv. Pavao, istaknulo se na tom skupu laičkoj riječi koja se susreće s vjerskim iskustvom.