Ljubavna pisma časnih sestara

Razmišljajući danas posebno o redovnicima, redovnicama, i svim Bogu posvećenim osobama, završavamo ovu emisiju riječima oca Piergiordana Cabre, redovnika iz Kongregacije Svete nazaretske Obitelji, koje je objavio vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano. Tekst govori o tajni posvećenih žena, a naslovljen je „Ona ljubavna pisma čuvana u nebeskomu Kraljevstvu“.
Poznajem mjesto na kojemu se čuvaju najljepša ljubavna pisma, napisana na svim jezicima i u svako doba. Pisma su to koja smrtnici neće pročitati sve dok ne budu primljeni u beskonačno blaženstvo, kada će ona biti divno i iznenađujuće otkriće.
To su pisma koja nisu nikada napisana ni odaslana, ali su ih anđeli skupili i pohranili u škrinju dragocjenih bisera nebeskoga Kraljevstva.
Govorim o pismima naših sestara koje su svoj život darovale Gospodinu, i koja pripovijedaju njihovu tajnu i izvanrednu ljubavnu vezu s Njim.
U prvom se pretincu nalaze goruća pisma iz mladosti, kada si božanska ljubav otvara prolaz u srcu, zavodi ga i ispunja ga sobom: „Kako si lijepa, voljena moja, kako si lijepa“.
To je radost zbog osjećaja da si voljena, borba kako bi na stranu stavila druge, iako lijepe, ljubavi, beskonačna radost osjećaja da te je izabrala sama Ljubav.
U drugom se pretincu nalaze svjedočanstva ljubavi koja se prelijeva na posljednje, gdje se želja za blizinom s najmanjima isprepleće s drhtavim zazivima sposobnosti za služenje „iz ljubavi i samo zbog ljubavi“.
Dalje su čuvana dirljiva pisma koja govore koliko košta ta ljubav, u sredini života, kada početni zanos oslabi i upale se druga svjetla. U oluji ili u mraku, evo zaziva vjerne ljubavi: „Stavi me kao pečat na svoje srce, kao pečat na svoju ruku, jer ljubav je snažna kao smrt“.
Brojni su još pretinci, uvijek iznenađujući, sve do posljednjega, u kojemu se čuvaju neki primjerci velike želje da se konačno vidi lice voljenoga koji se približava i zove: „Ustani, prijateljice moja, i dođi; lijepa moja, brzo dođi jer, zima je prošla“.Zima ovoga života, sastavljenoga od nacrta i razočaranja, zanosa i bijede, prepušta mjesto toliko željenom susretu.
Duša i njezin Stvoritelj, voljena i Ljubav: koji se to beskonačan niz osjećaja nalazi u toj škrinji; koji je to zbir zapanjujućih odluka, koje je to posvećivanje braći, kao izviranje erosa i agàpe, kao razmjena finoće između nevidljivoga i vidljivoga, između neba i zemlje, između vječnosti i vremena.
U iščekivanju da se pročitaju ti skriveni biseri, hvatajući pokoji njihov tračak sjaja u osobnom susretu, ne može se učiniti drugo nego zahvaliti darovatelju svakog dobra, koji nam je – među najdragocjenijim i neprocjenjivim darovima – dao posvećenje tih naših sestara. Njima je, naime, dana povlastica da nam daju naslutiti predokus neodoljive draži Ljubavi koja očekuje svakoga, i radosti koju ne možemo ni zamisliti.