Uz liturgijska čitanja blagdana Svijećnice razmišlja pater Danijel Koraca

Dok s blagoslovljenim svijećama – zbog čega i današnji blagdan Prikazanja Gospodnjega najčešće i nazivamo Svijećnica – idemo u ophodu prema oltaru pjevamo antifonu: „Svjetlost na prosvjetljenje naroda …“ Svjetlo je nešto bez čega mi ljudi ne možemo. Toliko smo o svjetlu ovisni da smo razvili svakovrsna svjetlila koja nam olakšavaju naše kretanje po mraku, dapače idemo čak dotle da više gotovo i ne postoji noć. Jedino nas ekološki svjesni pojedinci upozoravaju da toliko svjetla šteti ostalim stvorenjima s kojima dijelimo ovaj mali dio svemira kojega zovemo zemlja. Svjetlost ne samo da nam je potrebna za život, nego na neki način postaje i simbol života samoga. To je do te mjere utjecalo na naš jezik da „ugledati svjetlo“ ili „doći na svijetlo“ zapravo znači roditi se, dok istovremeno konac našega ovozemnog života izražavamo terminima „dogorjeti“ ili „ugasiti se“.
Svijeća koju danas blagoslivljamo i svečano ju nosimo je samo jedan simbol onoga svjetla koje je starac Šimun pokazao kao Svjetlo na prosvjetljenje naroda. Ukoliko mi tu svoju svijeću koju smo blagoslovili i koju ćemo ponijeti svojim kućama ne povezujemo s Kristom, koji rasvjetljuje tamu grijeha, onda ona gubi svoj smisao. To svjetlo, koje je Krist, treba svakodnevno svijetliti u mom životu. Ne samo fizički, premda i to, da palim tu svijeću, nego egzistencijalno. To Svjetlo mora biti orijentir, svjetionik mom životu. U tom Svjetlu gledati sebe i svijet oko sebe. Isus nije došao rasvijetliti neku apstraktnu tamu, nego konkretnu tamu moga srca, moga grijeha. Njegovo svjetlo otkriva nam ono što uistinu jesmo: Božja djeca, stvoreni na Božju sliku.
Kršćanski istok današnji blagdan naziva imenom Susret. Današnje evanđelje progovara nam o nekoliko susreta. Susret starca Šimuna s Marijom, Josipom i Isusom. Susret s proročicom Anom. No glavni susret je onaj koji nam osvjetljava današnje prvo čitanje iz knjige proroka Malahije: „Doći će iznenada u Hram svoj Gospodin kojega vi tražite“. Bog se dolazi susresti s čovjekom. Bog dolazi u svoj Hram, a prepoznaju ga samo dvoje staraca. No to nisu bilo kakvi starci, nego pravedni i bogobojazni, puni Duha Svetoga. Za susresti Boga treba biti pravo raspoložen, otvoren, spreman prihvatiti i da je Bog drugačiji od onoga kakvog ga ja zamišljam, kakvu sam si sliku o njemu stvorio. Svi oni ostali koji su bili toga dana u Hramu očito su očekivali drugačijega Boga, drugačiji njegov dolazak. Uzeli su samo dio Malahijinog proročanstva, onaj koji govori o svečanom i strašnom dolasku, pred kojim će rijetko tko opstati, a pogotovo neprijatelji židovskoga naroda. Ali Malahija je najavio onoga koji će pročistiti sinove Levijeve da prinose žrtvu u pravednosti. To znači da one žrtve koje se sada prinose nisu Bogu ugodne. Nedostaje im srce. Materija ne može zamijeniti srce. Bogu nisu potrebni naši materijalni darovi, nego mu je potreban prinos našega srca. Sveti Pavao nas je poučio da smo svi mi po krštenju postali Božji hram, u naš hram, hram moga srca dolazi Gospodin. Tu se on želi sa mnom susresti. Kad ga tu u sebi susretnem, onda sam ga spreman susretati i u hramovima koje Njemu u čast podižemo i u kojima ga liturgijskim djelovanjem činimo živo prisutnim.
Još je jedan naziv današnjega blagdana Prikazanje Gospodinovo: Marija i Josip izvršavaju ono što propisuje Mojsijev Zakon: "Meni posvetite svakoga prvorođenca! Prvenci materina krila kod Izraelaca, i od ljudi i od životinja, meni pripadaju!" Obveza prikazivanja, pripadnosti Bogu prvorođenaca seže u dane izlaska iz egipatskoga ropstva, otada oni pripadaju Bogu i treba ih otkupiti. U poslušnosti Zakonu to čine i Marija i Josip, prinoseći dvije grlice i dva golubića otkupljuju Onoga koji će otkupiti sve nas. Stari zavjet otkupljuje od Boga, a Krist nas je otkupio za Boga.
Uz današnji blagdan Isusova prikazanja Crkva je povezala i Dan posvećenoga života. Danas je dan kada mislimo na sve one koji su svoj život posvetili Bogu prihvaćajući evanđeoske savjete čistoće, poslušnosti i siromaštva. Posvećeni život dar je Crkvi, jer ju neprestano podsjeća na stvarnost da je ona zaručnica Kristova i da svim svojim snagama treba težiti sjedinjenju s Kristom. Gledajući naše samostane možemo reći da posvećeni život doživljava svojevrsnu krizu, sve je manje redovnika i redovnica, osjetno manje. Što je tomu razlog? Da li mi redovnici i redovnice dovoljno svojim životom ne svjedočimo svoju pripadnost Kristu i ljepotu takvoga života ili u onima koje Krist poziva nedostaje odvažnosti i velikodušnosti odazvati se njegovu pozivu. Ono što valja imati na pameti je da ja ne slijedim ovoga redovnika ili ovu redovnicu, nego slijedim Krista. Krist je onaj koji me treba oduševiti. Svakoga od nas. Bez obzira kojem staležu pripadali svi smo mi pozvani da svjetlo Kristovo pronosimo ovim svijetom. Neka nam svijeće koje smo blagoslovili i koje nosimo svojim kućama budu podsjetnik da smo pozvani svojim životom svijetliti ovome svijetu.