Sjećam se još iz školskih dana različitih usporedbi s takozvanim naprednim zapadnim
svijetom . Tako se pisalo i govorilo o potrošnji, primjerice da zaostajemo po glavi
stanovnika po potrošnji primjerice šećera, mesa, mlijeka, meda, ovoga ili onoga. A
onda se u ovo naše doba ustanovilo da su naše bake još najzdravije kuhale. Danas
se također voli isticati kako smo konzervativni jer se, navodno tek svaki peti brak
u Hrvatskoj rastaje. Odakle tu logika: toliko se veselimo kad si dvoje izraze ljubav
i vjernost, a onda gaženje po tome nazivamo naprednim i čudimo se vjernosti. Ovih
dana nisu prošla dva prijedloga zakona u francuskom parlamentu: o eutanaziji i istospolnim
brakovima. I nek još netko kaže da Francuzi nisu napredni. Uočili su svu nelogičnost
ovakvih zakona. Samo naši domaći vrli naprednjaci sada mukom umukoše. I neka, da se
ne razbacuju naprednjaštvom. Nekad se govorilo kako nas ništa ne smije iznenaditi
jer neprijatelj je uvijek budan. Sada se samo još možemo čuditi da i visokoobrazovani
mogu biti tako ideološki zadrti, da ni u prošlih 20 godina nisu bili sposobni uhvatiti
u ruke kakvu drugu knjigu izvora, osim onih uvriježenih ideoloških, velikosrpskih,
jugoslavenskih i partijskih o broju žrtava iz drugog svjetskog rata i postupcima,
zamislite, samo ustaša. Komunisti su se borili za svetu stvar kao i četnici i tu im
se sve oprašta pa se niti ne spominju njihova zlodjela. Onda se svi zločini i svi
mrtvi skupe i pripišu ustašama. Tako i ta nova knjiga nekog njemačkog privrženika
Jugoslaviji, a ne neutralca. Kako da onda taj narod još danas opstoji i još ga nazivaju
ustaškim? Hoće ga zatrti, ali kako je zadrt, ne da se. I Nazor je o tome dobro pjevao,
premda se poslije dao iskoristiti. Ne želim reći da smo baš svi sveci, ali da nas
kraj svih tih laži Bog ipak voli jer nam daje izdržljivosti, to je očito.