Što je 'nova evangelizacija'?

Crkva postoji da u svim vremenima naviješta evanđelje osobama, ma gdje se nalazile. Isusova je zapovijed toliko jasna da ne dopušta pogrješno shvaćanje ni bilo kakvu izliku. Tko vjeruje u njegovu riječ pozvan je izići na svjetske putove i naviještati da je obećano spasenje postalo stvarnost. Navještaj se ima uskladiti s načinom života koji omogućuje prepoznavanje Gospodinovih učenika ma gdje se nalazili. U izvjesnom smislu, evangelizacija se sastoji u razlikovnom stilu onih koji nasljeduju Krista. Ljubav kao životna norma nije ništa drugo doli otkriće nečega što osmišljava život, jer i njegove najmanje pore prožima onim kako je Sin Božji, postavši čovjekom, osobno živio – istaknuo je nadbiskup Rino Fisichella, pročelnik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, objašnjavajući novotvorenicu „nova evangelizacija“.
Moglo bi se dugo raspravljati o ovome neologizmu „nova evangelizacija – tvrdi nadbiskup Fisichela – nije bezrazložan upit određuje li pridjev imenicu, ali to ne krnji stvarnost. Činjenica da se zove „nova“ ne određuje sadržaj evangelizacije, nego njezine uvjete i načine. Papa Benedikt XVI. u apostolskome pismu „Ubicumque et semper“ s pravom ističe kako smatra svrsishodnim „ponuditi prikladne odgovore da se cijela Crkva s novim misionarskim poletom, sposobnim promicati novu evangelizaciju, predstavi suvremenom svijetu – tvrdi nadbiskup nastavljajući:
Netko bi mogao pretpostaviti da je opredjeljenje za novu evangelizaciju istoznačno s negativnom ocjenom prethodnog pastoralnoga djelovanja Crkve, zbog nemarnosti ili nevjerodostojnosti crkvenih djelatnika. Ni tu primjedbu ne možemo zanemariti, no ona samo djelomično uzima u obzir sociološki fenomen, zaboravlja da Crkva u svijetu trajno očituje obilježja svetosti i vjerodostojnog svjedočenja, što i danas odlikuje darivanje života. Mučeništvo se mnogih kršćana ne razlikuje od prošlostoljetnih mučeništva, a ipak je zaista novo jer izaziva ljude našega vremena, često nezainteresirane za promišljanje o smislu života i o daru vjere – tvrdi nadbiskup Fisichella.
Kad se zagubi traženje iskonskog smisla života, idući putovima koji vode u džunglu prolaznih ponuda, ne zamjećuje se skrivena opasnost, tad je ispravno govoriti o novoj evangelizaciji. U tome smislu ona je istinski poticaj da se ozbiljno promisli o životu, o njegovu punom i i konačnom smislu koji se u Kristu jedino može susresti. Krist, objavitelj Oca te njegova povijesna objava, evanđelje je koje i danas naviještamo kao odgovor na upit koji oduvijek muči ljude. Služiti čovjeku da bi se shvatila njegova tjeskoba koja ga nosi i ponuda izlaza koji mu daje vedrinu i radost nalazi se u radosnoj vijesti koju Crkva naviješta – istaknuo je nadbiskup Fisichella dodajući:
Nova je dakle evangelizacija jer je novi kontekst u kojem živi naš suvremenik, koji je često zaveden teorijama i dežurnim ideologijama. Ma koliko se činilo paradoksalnim, radije se nameću mišljenja nego usmjeravanja na traženje istine. Nužnost se novoga govora, shvatljivog današnjem čovjeku, ne smije nikako zanemariti, poglavito ako je u pitanju vjerski govor koji se često zasniva na posebnosti koja može biti i neshvatljiva. Otvaranje „jezične krletke“ radi učinkovitijeg i plodnijeg naviještanja, neizbježan je uvjet da evangelizacija doista bude nova – podsjetio je nadbiskup.
Ta se slika, kojoj će se Papinsko vijeće posvetiti, nadahnjuje na Gaudijevom remek-djelu, bazilici Sagrada Familia. Tko je promatra u svoj arhitektonskoj uzvišenosti otkriva prošli i današnji zov. Svi primjećuju da je crkva sakralni prostor koji se ne može brkati s ni jednim drugim zdanjem. Vršci se njezinih tornjeva protežu u visine, mameći pogled prema nebu. Njezini su stupovi bez jonskih ili korintskih kapitela a, ipak, upućuju na njih i omogućuju da ih premaši traženjem ukrštanja lukova u šumi gdje te zaokuplja otajstvo i, bez pritiska, ispunja vedrinom – kazao je nadbiskup Fisichella.
Ljepota zdanja Sagrade Familije govori današnjem čovjeku čuvajući temeljna obilježja tradicionalne umjetnosti, premda se čini da se njezina nazočnost suprotstavlja gradskim zdanjima i ulicama modernosti u koju smo pozvani. Dvije stvarnosti supostoje i skladne su, dapače, izgleda da su stvorene jedna za drugu; crkva za grad i grad za crkvu. Čini se očitim da bi bez crkve gradu nešto bitno nedostajalo, osjećala bi se praznina koju ne može ispuniti drugi cement, jedino nešto živahnije što mirno upravlja pogled u visinu i u tišinu kontemplacije – zaključio je nadbiskup Fisichella.