Uz liturgijska čitanja 3. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Danijel Koraca

Liturgijska čitanja današnje 3. nedjelje kroz godinu upućuju nas na obraćenje. Evanđelje nam govori o prvim danima Isusovog javnog djelovanja. Među prvim porukama koje Isus upućuje ljudima nalazi se i ova koju smo danas čuli: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko“.
Što znači obratiti se? Klasično poimanje obraćenja upućuje nas na promjenu, okrenuti smjer, vratiti se nečemu od čega smo skrenuli. Međutim što znači Isusov poziv na obraćenje, u čemu se on razlikuje od onog na koje je pozivao Ivan? Što znači za pobožnoga Židova kojem se Isus obraća promjena života? Što novoga učiniti ako vjerno obdržava preko tri stotine zapovijedi i propisa Zakona? Obratiti se znači povjerovati evanđelju, povjerovati da se ispunilo vrijeme iščekivanja. Povjerovati da više nismo u mrklom kraju smrti, nego nam je zasjala svjetlost života. Povjerovati da je on Isus iz Nazareta Božji Sin, Spasitelj.
Teologija klasično razlikuje dva obraćenja: prvo obraćenje je prihvaćanje Krista za svoga Spasitelja, to činimo krštenjem. Drugo pak obraćenje je ono koje me želi dovesti do toga da ono što je krštenjem u meni ostvareno doista u meni i živi. Svima su nam potrebna oba ova obraćenja. Potrebno nam je krštenje jer ono u nama ostvaruje onu divnu stvarnost da smo djeca Božja, da sudjelujemo na božanskome životu, kako nam to divno govori jedno od božićnih predslovlja. No, potrebno nam je i ovo drugo obraćenje. Da povjerujemo evanđelju, da prihvatimo da je sve ono što nam je Isus po evanđelju poručio doista najbolje za naš život. Potrebno nam je da ga radikalno živimo, da ne koketiramo sa svijetom i njegovim nasladama. Potrebno nam je da poput sv. Pavla možemo reći da je sve od ovoga života otpad prema onome što nam je Isus donio i što nam u svojoj ljubavi daruje. Mi ponekad kao da se sramimo tih njegovih darova, više ih doživljavamo kao nekakav teret koji nas zarobljava, nego kao nešto što nas čini istinski slobodnima i omogućuje nam da živimo život u punini, u izobilju.
Njegov je dar upravo život i to ne samo život od ovih nekoliko godina, koje uza sve ono lijepo što donose često puta nas i opterećuju, nego vječni život u kraljevstvu Božjem. Vjerujem li ja da to kraljevstvo nije nikakav mit, nego stvarnost. Vjerujem li ja da je Krist kralj, da je on onaj istinski vladalac svijeta, ili mi se čini da svoju odanost trebam pokloniti drugim vlastodršcima i drugim idejama i programima?
Kad je sveti Pavao shvatio veličinu dara Isusa Krista i stvarnu prisutnost njegova Kraljevstva govori Korinćanima: „Vrijeme je kratko!“ Što je ovih naših nekoliko godina prema vječnosti? Što su užitci ovoga života prema sreći i blaženstvu Neba? Reći ćemo: ovo nam je blizu, a ono daleko. Možda čak mislimo da i ta vječnost nije toliko sigurna. Pa svi nas zapravo i upućuju da smo zavedeni, da su to samo mjere kojima Crkva želi privući neinteligentnu masu koja će financirati nastranosti njezina vodstva. Istina, članovi Crkve imaju svojih slabosti koje ponekad zasjenjuju Kristov lik, ali to ne znači da Krista u Crkvi nema. To ne znači da nije svoj život položio za naše spasenje. To ne znači da nije Crkvi povjerio da se preko nje uprisutnjuje i u naše vrijeme. To ne znači da vrednote evanđelja nisu vječne i jedine ispravne.
Često puta okolnosti u kojima živimo i u kojima bismo trebali prihvatiti Kristov poziv nisu jednostavne. Iskušenja su mnoga i teška. Današnje vrijeme potrebno je onih koji će propovijedati poziv na obraćenje, potrebno je Šimuna i Andrija, Jakova i Ivana koji će ostaviti svoje mreže i drugima upućivati poziv na prihvaćanje Krista. Nije Bogu do toga da nešto uništi, nego da popravi, da spasi. Međutim često izgleda da čovjek ne shvaća kad mu se to kaže na lijep način. Do nas tako teško dopiru Božje riječi da nas voli i da želi da budemo istinski sretni, ali nas i te kako trgne Božja prijetnja. Jesmo mi ljudi čudni, Bogu nas više goni strah, nego što nas privlači njegova ljubav. Potrebno nam je vratiti se pravim vrednotama, vrednotama Isusa Krista koje nas čine pravim ljudima. Obratiti se.
Dio poslanice Korinćanima kojega čitamo ove nedjelje svjedoči nam o napetostima i podjelama koje su zavladale u toj mladoj kršćanskoj zajednici. Kao što sam već rekao, Crkvu čine ljudi, ljudi koji često puta podlegnu svojim slabostima. Stoga Pavao Korinćanima za mjerilo njihova ponašanja stavlja Krista raspetoga. Neka Raspeti ponovno zavlada našim srcima, našim obiteljima i cijelim našim narodom.