Smije li se svećenik baviti politikom?

Neki bi htjeli da Crkva umukne, makar u izbornome razdoblju, da u to vrijeme ne govori ni o moralnim ni o etičkim načelima, željeli bi da i evanđelje duboko zamrzne, premda su svjesni da Crkva uvijek ima naviještati radosnu vijest; takvi bi rado kršćanima zabranili da se vladaju kako im nalaže njihovo kršćansko uvjerenje. Crkvu se uvijek želi uvući u politiku, bolje reći iskoristiti u političke svrhe, ako ništa onda da bar, nakon izora, bude žrtveni jarac. Crkva je uvijek kriva, smatraju neki, a Crkva ne izlazi na izbore. Misleći tako oni ne shvaćaju da su kršćani Crkva, pa bi u svome neznanju, u ime prava i slobode Crkvi, odnosno kršćanima, oduzeli pravo na vlastitu, kršćansku savjest.
A što dokumenti II. vatikanskog sabora govore o odnosu kršćanina i politike i o odnosu svećenika prema politici? Pastoralna je konstitucija Gaudium et spes, što se upita tiče, vrlo jasna. Smiju li se svećenici miješati u politiku? To ovisi o kontekstu. Zakonik kanonskog prava preporučuje da „klerici aktivno ne sudjeluju u politici niti u vođenju sindikalnih udruženja (kan. 287). Ali ako se politika shvaća brigom za opće dobro, onda je jasno – da se i svećenici moraju zanimati za politiku. No, uvijek vrijedi načelo izrečeno u Gaudium et spes: „Crkva se (...) nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav.“ Doista, poslanje Crkve nadilazi svaku političku perspektivu – tvrdi pater Kowalczyk govoreći o odnosu između politike i Crkve.
Saborska konstitucija pak ističe da su „politička zajednica i Crkva neovisne jedna o drugoj i samoupravne svaka na svome području“. No ujedno dodaje da su obadvije u službi istih ljudi. Uostalom, i katolici su članovi raznih političkih stanaka. Aktualni problem nije u politiziranju svećenika, nego u nedostatku kršćanskih političara, profesionalno i moralno sposobnih da se kao kršćani angažiraju u politici. Iz saborskog se dakle nauka jasno zaključuje da se vjernici moraju uključiti u politiku. Štoviše, njihova je nazočnost vrlo poželjna u raznim političkim strukturama, pod uvjetom da budu dosljedni sa svojom vjerom – istaknuo je pater Kowalczyk.
Ali poželjno je, kao što čitamo u Gaudium et spes – primijetio je pater – da se njihova nazočnost odlikuje „jasnim razlikovanjem između onoga što vjernici (...)rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću, i onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim pastirima“. Naša je želja da, primjerice, u Europskim ustanovama bude političara sposobnih primijeniti spomenuto načelo – zaključio je pater Kowalczyk.