Uz liturgijska čitanja 2. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Danijel Koraca

Prošlom nedjeljom i blagdanom Krštenja Isusova završili smo božićni ciklus liturgijske godine. Današnje evanđelje nas još uvijek drži u tom raspoloženju. Prošle nedjelje prilikom krštenja čuli smo glas s neba, glas Očev, koji nam je posvjedočio o Isusu. Danas pak, razmišljamo o onome što nam Ivan Krstitelj svjedoči o Isusu Kristu. Sjećamo se dobro da smo u božićnom vremenu nekoliko puta čuli kako upravo Ivan Krstitelj svjedoči za Isusa. Svjedočenje je riječ koja je draga evanđelistu Ivanu i često je rabi. Otac je posvjedočio za Isusa, Ivan Krstitelj svjedoči za Isusa, a Isus pak svjedoči za Oca. Što nam zapravo to oni svjedoče? Što nam žele poručiti?
Ivan promatra Isusa koji mu dolazi u susret i izgovara najveće otajstvo našega spasenja: „Evo jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Riječi su to na koje smo se mi možda i previše navikli. Svećenik ih izgovara u svakoj svetoj misi. Za nas su one dio liturgije i možda nam na osobnom planu više ništa ne govore, ali kad je pobožni Židov, kakvi su bili oni koji su se nalazili uz Krstitelja, čuo te riječi pred njim se našla cijela povijest spasenja koja u tom trenutku dolazi do svog vrhunca, do ispunjenja.
Ove riječi o Božjem jaganjcu iza sebe nose objašnjenje starozavjetnih žrtava koje su samo slika one prave žrtve koju Ocu prikazuje Sin. Najprije je tu Abrahamova žrtva. Abraham u poslušnosti Božjoj zapovijedi namjerava žrtvovati svoga sina Izaka, nositelja obećanja. Koliko smo samo puta možda pomislili kako je Bog okrutan prema Abrahamu, ali Abraham je čovjek vjere i dok hoda zajedno s Izakom prema mjestu žrtvovanja govori: „Bog će providjeti“. Sjećamo se: u posljednjem trenutku sam Bog sprječava tu žrtvu. Namjesto Izaka Abrahamu se nudi ovan. Bog sam daruje dar kojega onda Abraham sa svoje strane uzvraća Bogu. Od tada ostaje čežnja za onim pravim Jaganjcem koji dolazi od Boga.
U knjizi Izlaska se pashalno janje-žrtva propisuje kao središte bogoslužne godine. Janje se predočava kao otkupnina kojom je Izrael oslobođen od pomora svojih prvorođenaca. To je noć izlaska iz Egipta, noć oslobođenja od ropstva.
Tu je zatim i onaj Izaijin jaganjac, kojeg opisuje u svojim pjesmama o sluzi Jahvinu, koji se odvodi na klanje.
Sljedeća važna točka koju treba zamijetiti kada se radi o evanđelistu Ivanu je to da on u svom izvještaju muke smješta Isusovu smrt u trenutak kada se u predvorju jeruzalemskoga hrama kolju pashalni jaganjci. Time je želio naglasiti da je Isus istinsko pashalno janje koje umire na križu – više nisu potrebni jaganjci kojih žrtva nije djelotvorna.
Kada se sve to uzme u obzir u izvještaju kojega smo danas slušali, a nalazi se na samome početku Ivanova evanđelja, onda vidimo da je evanđelist Ivan već u Krstiteljevo svjedočanstvo o Isusu uvrstio svu spasenjsku dimenziju. Već Krstitelj upućuje na muku i križ, na žrtvu i na uskrsnuće.
Sve je ovo dobro imati na umu kad svećenik uzdigne hostiju i kaže: „Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!“ Pred nama je isti onaj Isus kojega je pokazao i za kojega je posvjedočio Ivan Krstitelj. Pred nama je isti Isus koji nam svjedoči Oca. Pred nama je onaj Isus koji svoj život polaže za svakoga od nas. U svojoj smrti on je položio svoj život i za mene.
Vratimo se sada onim pitanjima s početka: Što nam to svjedoče Ivan i Isus? U čemu se sastoji to svjedočanstvo, a do kojega je toliko stalo evanđelistu Ivanu da nam ga prenese? Sastoji se u jednoj rečenici koju Ivan donosi na drugom mjestu: „Bog je ljubav.“ Bog toliko voli čovjeka, ludo voli svoje stvorenje, da daje svoga Sina kako bismo svi mi imali život vječni. To je istina o kojoj svjedoče: Bog nije nakon pada čovjeka napustio i prepustio ga samome sebi, nego mu izlazi u susret svojom spasenjskom ponudom u Isusu Kristu.
Stoga kad svećenik uzdigne hostiju i kaže: „Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta“ on odgovara na naš vapaj upućen Jaganjcu, vapaj koji izražava vapaj čitavoga stvorenja koje viče u porođajnim bolima, kako se izražava sv. Pavao. Onaj za kojim su pokoljenja žudila stoji pored mene da mi se daruje. Stoga uprimo svoj pogled u početnika i dovršitelja našega spasenja. Jer jedino nas njegov pogled spašava, jedino nas njegov pogled iscjeljuje, jedino nas on oslobađa od svih ropstava, a napose grijeha. Ne može to učiniti niti jedan samoprozvani iscjelitelj, ma koliko on gledao u nas ili mi u njega. Gledajmo u Isusa i prihvatimo ga za svoga Spasitelja. Nemojmo izbjegavati da nam se pogledi susretnu, nego mu dozvolimo da i naše grijehe odnese i pridružimo se gozbi Jaganjčevoj.