Uz liturgijska čitanja svetkovine Bogojavljenja razmišlja pater Mijo Nikić
Bogojavljenje je nakon Uskrsa najstariji blagdan kršćanstva. Spominje ga sv. Klement
Aleksandrijski već početkom 3. stoljeća. Smisao ovog blagdana nalazi se u njegovu
imenu. Bogojavljenje znači da se Bog javlja i objavljuje svim narodima. Prorok Izaija
nekoliko stoljeća prije Isusova rođenja naviješta svjetlo koje će obasjati tamu u
kojoj se nalazi Izrael i svi drugi narodi. Izaija također vidi kako se razni narodi
i kraljevi približuju k sjaju zore koja sviće u Izraelu. To što je Izaija naslutio
u svom duhu, ostvarilo se na današnji dan. Tri kralja, odnosno mudraca s Istoka došli
su da se poklone novorođenome kralju. U svojoj dalekoj zemlji vidjeli su nebesku zvijezdu
i u svom srcu naslutili da će im ta zvijezda pokazati nešto čudesno lijepo. I nisu
se prevarili. Zvijezda ih je dovela do Betlehema gdje su vidjeli novorođenog kralja
čitavog svijeta. Kad su mudraci s Istoka pronašli Isusa, njegovu Majku i Josipa
obradovali su se radošću veoma velikom, kaže sv. Matej, ničice mu se poklonili i bogato
darovali. Njihovi darovi su bili stvarni, ali oni imaju i simboličku vrijednost. Zlato
pripada kraljevima. Isus je kralj neba i Zemlje. On je kralj svega jer je sve po njemu
stvoreno i otkupljeno. Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus je neobičan
kralj. On je svoje kraljevstvo objavio u svojoj nemoći, na Veliki petak. S trnovom
krunom na glavi priznao je da je Kralj i da se zato rodio da mu se poklone svi narodi
i tako budu privedeni Kraljevstvu nebeskom. Isus želi biti kralj u našem srcu. Njemu
ne treba zemaljski teritorij, nego ljudsko srce da se u njemu nastani. Sveti Pavao
nas poziva na to kad kaže «Neka Krist po vjeri stanuje u vašim srcima». Drugi dar
koji su mudraci poklonili malom Isusu bio je tamjan. Tamjan pripada Bogu. Isus, kao
Sin Božji, jest Bog. On je Bog koji je postao čovjekom, ali nije prestao biti Bog.
Mi prinosimo svoj tamjan Isusu kao Bogu onda kad mu se molimo, kad se njemu klanjamo. Konačno
treći dar smirna označuje Kristovo čovještvo. Isus je pravi Bog ali također i pravi
čovjek. On je postao čovjek da bi mogao umrijeti i nas svojom smrću spasiti. Isus
se rađa da umre kako bismo se mi mogli roditi za život vječni. Kao što ima onih koji
ne priznaju Kristovo božanstvo, tako ima i onih koji niječu njegovo pravo čovještvo.
Bilo je takvi krivovjeraca već na samom početku Crkve, a ima ih i danas. Isus je stvarno
trpio i stvarno umro, točnije iskrvario za nas na križu. Prolio je svoju krv za oproštenje
grijeha čitavoga svijeta. On je postao čovjekom da bi mogao umrijeti i nas svojom
smrću spasiti. Isus se rađa kao čovjek da umre kako bismo se mi mogli roditi za život
vječni. Znakovita je posljednja rečenica današnjeg Evanđelja. Sv. Matej kaže za
kraljeve koji su se poklonili Isusu, «upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu,
otiđoše drugim putom u svoju zemlju». To znači da oni koji se stvarno jednom susretnu
s Isusom Kristom, ne mogu više ostati stari ljudi, oni moraju krenuti drugim, novim
putem. U Kristu Isusu čovjek je novo stvorenje, kaže sv. Pavao. Bog je od mudraca
tražio da se vrate drugim putem. Dobro je znati da nas Bog može i često želi povesti
drugim putem. Ako istinski tražim Boga moram biti spreman na to da krenem novim putem.
Dopusti Bogu da te povede drugim putem od onoga kojim si do sada išao. To je vrlo
često put u nepoznato. Ne boj se tog puta. Kad te Bog zove, onda ništa nije nemoguće.
Kad Bog pokazuje novi put, on ti daje i snage da na tom putu izdržiš i sretno dođeš
do cilja. Amen!