Uz liturgijska čitanja svetkovine Bogojavljenja razmišlja pater Mijo Nikić

Bogojavljenje je nakon Uskrsa najstariji blagdan kršćanstva. Spominje ga sv. Klement Aleksandrijski već početkom 3. stoljeća.
Smisao ovog blagdana nalazi se u njegovu imenu. Bogojavljenje znači da se Bog javlja i objavljuje svim narodima. Prorok Izaija nekoliko stoljeća prije Isusova rođenja naviješta svjetlo koje će obasjati tamu u kojoj se nalazi Izrael i svi drugi narodi. Izaija također vidi kako se razni narodi i kraljevi približuju k sjaju zore koja sviće u Izraelu. To što je Izaija naslutio u svom duhu, ostvarilo se na današnji dan. Tri kralja, odnosno mudraca s Istoka došli su da se poklone novorođenome kralju. U svojoj dalekoj zemlji vidjeli su nebesku zvijezdu i u svom srcu naslutili da će im ta zvijezda pokazati nešto čudesno lijepo. I nisu se prevarili. Zvijezda ih je dovela do Betlehema gdje su vidjeli novorođenog kralja čitavog svijeta.
Kad su mudraci s Istoka pronašli Isusa, njegovu Majku i Josipa obradovali su se radošću veoma velikom, kaže sv. Matej, ničice mu se poklonili i bogato darovali. Njihovi darovi su bili stvarni, ali oni imaju i simboličku vrijednost.
Zlato pripada kraljevima. Isus je kralj neba i Zemlje. On je kralj svega jer je sve po njemu stvoreno i otkupljeno. Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus je neobičan kralj. On je svoje kraljevstvo objavio u svojoj nemoći, na Veliki petak. S trnovom krunom na glavi priznao je da je Kralj i da se zato rodio da mu se poklone svi narodi i tako budu privedeni Kraljevstvu nebeskom. Isus želi biti kralj u našem srcu. Njemu ne treba zemaljski teritorij, nego ljudsko srce da se u njemu nastani. Sveti Pavao nas poziva na to kad kaže «Neka Krist po vjeri stanuje u vašim srcima».
Drugi dar koji su mudraci poklonili malom Isusu bio je tamjan. Tamjan pripada Bogu. Isus, kao Sin Božji, jest Bog. On je Bog koji je postao čovjekom, ali nije prestao biti Bog. Mi prinosimo svoj tamjan Isusu kao Bogu onda kad mu se molimo, kad se njemu klanjamo.
Konačno treći dar smirna označuje Kristovo čovještvo. Isus je pravi Bog ali također i pravi čovjek. On je postao čovjek da bi mogao umrijeti i nas svojom smrću spasiti. Isus se rađa da umre kako bismo se mi mogli roditi za život vječni. Kao što ima onih koji ne priznaju Kristovo božanstvo, tako ima i onih koji niječu njegovo pravo čovještvo. Bilo je takvi krivovjeraca već na samom početku Crkve, a ima ih i danas. Isus je stvarno trpio i stvarno umro, točnije iskrvario za nas na križu. Prolio je svoju krv za oproštenje grijeha čitavoga svijeta. On je postao čovjekom da bi mogao umrijeti i nas svojom smrću spasiti. Isus se rađa kao čovjek da umre kako bismo se mi mogli roditi za život vječni.
Znakovita je posljednja rečenica današnjeg Evanđelja. Sv. Matej kaže za kraljeve koji su se poklonili Isusu, «upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putom u svoju zemlju». To znači da oni koji se stvarno jednom susretnu s Isusom Kristom, ne mogu više ostati stari ljudi, oni moraju krenuti drugim, novim putem. U Kristu Isusu čovjek je novo stvorenje, kaže sv. Pavao. Bog je od mudraca tražio da se vrate drugim putem. Dobro je znati da nas Bog može i često želi povesti drugim putem. Ako istinski tražim Boga moram biti spreman na to da krenem novim putem. Dopusti Bogu da te povede drugim putem od onoga kojim si do sada išao. To je vrlo često put u nepoznato. Ne boj se tog puta. Kad te Bog zove, onda ništa nije nemoguće. Kad Bog pokazuje novi put, on ti daje i snage da na tom putu izdržiš i sretno dođeš do cilja. Amen!