Pohvala katolicizmu – naslov je knjige Patricka Kechichiana, dugogodišnjega
novinara i literarnog kritičara u poznatom francuskom dnevniku Le Monde. Knjiga
je ovih dana izašla i u talijanskom prijevodu. Autor je rođen u Parizu 1951. Kechichian
je autor i nekoliko knjiga, a među novijima je također o obraćenju sv. Pavla koju
je napisao s teologom Stanislavom Bretonom i kritičarom Filipom Morelom. U knjizi
Pohvala katolicizmu riječ je o ključnim pojmovima katolicizma, ali autor govori
i o svojem obraćenju 80-tih godina, na čemu ćemo se i mi zadržati. Dugo sam vremena
bio bolestan i depresivan, ali istodobno i napuhan ohološću, čak bi se moglo reći
ohološću izokrenutom tako da sam dospio do toga da nisam ništa drugo do li prah, beskrajni
prah. Oslikavao sam stvarnost tupim, tamnim bojama svoje duše. Čak mi je bilo na čast
oporu čašu punu do vrha nositi svaki dan. Tvrdokorno i nesvjesno dopuštao sam si sudjelovati
u bolesnim i negativnim varkama tako da sam ih i povećavao i usavršavao pa sam se
u tome osjećao kao kod kuće nalazeći razloge za sve to. Moja sveopća žalost nije bila
maskirana, a nalazio sam radost u skepticizmu i muci. Gotovo sam bio zanesen zavodljivim
nihilizmom. Bio sam jednostavno ruševina usred drugih ruševina, neki mračni tip koji
jedino voli mrak noći. A u Parizu sam to i volio. Noći su mi bile prijateljice kad
sam sam šetao uz ono malo uličnoga svjetla. Glavna prepreka mojem obraćenju nisu
bila slaba pariška svjetla, ni samoća, ni moja sjena, ni nastojanje da se prokunem,
nego jednostavno promatranje izgubljenoga svijeta nastaloga od mojega bolesnoga ja
i mojega pesimističkoga gledanja u svijesti da je svijet bez otkupljenja. Nije moj
grijeh bio vazda preda mnom. Neki oblak nesvijest skrivao je svjetlo svakoga jutra
kad sam htio ozdraviti ili očistiti se. Odbijao sam to jer su mi bile draže noćne
utvare od kojih sam očekivao neko otkriće. Ta moja naopaka dijalektika u duši zarobljavala
tako da ni na koji način nisam mogao pristupiti Bogu milosrdnom i punom sućuti u kojega
bih povjerovao. U tom svom sivilu jednoga običnoga dana najednom kao da se pojavila
prva zraka sunca prve zore svijeta. Nabasao sam slučajno na Prvu Ivanovu poslanicu
i ova me rečenica kao strijela pogodila: Bog je veći od našega srca. Više sam
je puta već čitao, ali nikad je nisam razumio. Kao da nije pisana za mene, kao da
sam određen da ostanem na površini, samo na vanjskoj ljusci, stranac njezinu istinskom
značenju i snažnom pozivu, zaslijepljen prokletstvom koje sam si sam nametnuo. Tek
što sam došao k sebi prihvaćajući da idem do dna tih riječi, one su osvijetlile moju
noć. Prije nikad nisam vjerovao, niti sam se trudio oko toga, da je moguće da taj
redak najbolje izriče mene samoga. Bilo je to pitanje trenutka koji postade prosvjetljenje
koje me potpuno i do kraja proželo. To je zapravo bio skok, upravo skok preko crte
horizonta. Odavno sam uočio tu graničnu crtu. S jedne je strane bilo moje djetinjstvo,
zatim godine tame i mojega starenja. A s druge strane jednostavno život... a put prema
životu nikad mi nije bio zatvoren, no smatrao sam se nedostojnim. Sad se radilo o
tome da se ne napajam više nedostatkom ljubavi ili karikaturom koju sam stvorio od
sebe, nego o tome da se upravo na takvo stvorenje izlije ljubav koja me je dotaknula.
Napokon sam se mogao odijeliti od svoje noći. Bog nikada ne prestaje ljubiti takve
stramputičare, takve neotesance koji se strovaljuju iz zla u gore sve do potpunoga
mraka, pročitao sam u knjizi meditacija Maxa Jacoba. I to me je onda posve oslobodilo
od napasti da sudim sebe i druge. Obratiti se, znači također osloboditi se i od zarobljenosti
da sudimo. Sve, baš sve se okreće ljubavi o kojoj govori sv. Ivan. Njoj smo dužni
sve. Sve najednom postaje jasno, nadnaravnom jasnoćom. Sav svijet, drugi ljudi
i ja sam, sve se to preobražavalo po milosti sveopćega svjetla čiju narav, snagu i
učinke još nisam shvaćao. U tom svjetlu odjednom me prožela iskonska milina i uzvišeno
shvaćanje. Sve se promijenilo i sve je bilo na svojem mjestu. Svaka misao, svaka riječ
svako djelo dobili su svoju vrijednost.