Sveti Otac moli za izgradnju ljudskijega svijeta

Poslušaj našu molitvu i blagoslovi one koji će posjećivati ovu Apostolsku biblioteku da bi njegovali znanost i umjetnost. Učini da kao čestiti istražitelji istinitoga, prosvijetljeni mudrošću tvoje Riječi, svoje napore usmjere na izgradnju ljudskijega svijeta – molitva je koju je Sveti Otac upravio Bogu posjetivši 18. prosinca obnovljenu Vatikansku apostolsku biblioteku.
Obilazeći niz dvorana, od one u kojoj se mogu pregledati tiskana djela, do one u kojoj se nalaze rukopisi, Sveti je Otac mogao vidjeti novi estetski izgled papinske biblioteke, kao i različite vrlo dragocjene primjerke, među kojima i jednu inkunabulu, odnosno knjigu tiskanu pomičnim slovima iz Gutenbergova doba, dvije vrlo stare kovanice, rukopise i arhivske dokumente. U pozdravu Svetomu Ocu, dopročelnik Biblioteke Ambrogio Piazzoni, između ostaloga je istaknuo da ne treba zaboraviti da uloga Biblioteke nije samo vjerskog obilježja. Sve ono što čuvamo, počevši od rukopisa, ali i vrlo starih, te suvremenih knjiga koje posjedujemo, svjedočanstvo su opće ljudske kulture, a ne samo kršćanske vjere. Stoga je njezina uloga još veća, u toj otvorenosti za svu ljudsku spoznaju: prošlu, sadašnju, a nadamo se i onu buduću – istaknuo je dopročelnik.
Podsjetimo da Vatikanska biblioteka obuhvaća baštinu od oko 180.000 rukopisnih, i 1.600.000 tiskanih knjiga, 300.000 kovanica i medalja, 150.000 grafika, crteža i kalupa, te više od 150.000 fotografija. Počeci Biblioteke potječu iz IV. stoljeća, kada nalazimo prve tragove o nazočnosti, u Rimu, arhiva Crkve, dok se koncem VIII. stoljeća prvi put govori o „knjižničaru“. Povijesna zbivanja u Srednjem vijeku i preseljenje papinskoga sjedišta u Avignon prouzročili su velike gubitke baštini do tada prikupljenih tekstova. Tako se početak istinske povijesti, koju je moguće rekonstruirati i odrediti joj vrijeme, postavlja na polovicu XV. stoljeća. Papa Nikola V. je, naime, odlučio da se latinski, grčki i hebrejski kodeksi, čiji se broj tijekom njegova papinstva povećao s 350 na oko 1200, koliko ih je bilo u trenutku njegova preminuća, otvore i daju istraživačima na čitanje. U vrijeme Nikole V. biblioteka je imala samo jednu dvoranu, a prvi je put proširena u vrijeme papinstva Siksta IV., između 1471. i 1484. godine. Biblioteka je tada dobila četiri dvorane, za konzultaciju, čitanje, i vanjsko posuđivanje, čiji registar postoji i danas.
U XVI. se stoljeću Biblioteka nastavila razvijati, posebno u vrijeme papinstva Leona X., dok se s Grgurom XIII. počela odvajati arhivska građa, koja je pak za Pavla V. stavljena u djelokrug odvojene ustanove, sadašnjeg Vatikanskog tajnog arhiva. Koncem XVI. stoljeća, kada postojeća biblioteka više nije mogla obuhvatiti sve veću količinu materijala, Siksto V., papa hrvatskoga podrijetla, odlučio je izgraditi novu biblioteku, za što je zadužio arhitekta Domenica Fontanu. Tako je izgrađena zgrada u kojoj se i danas nalazi Vatikanska biblioteka. Od XVII. se stoljeća materijal počeo prikupljati i od drugih biblioteka, kolekcija i muzeja, koji se potom povjeravao Vatikanskim muzejima. S Leonom XIII., na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, biblioteka je otvorena većem broju istražitelja i povjesničara, otvorena je dvorana za pregled tiskanih knjiga, a potom je ustanovljen i laboratorij za restauraciju. Godine 1985. elektronska je katalogizacija potpuno zamijenila onu u papirnom obliku.