Može li se još uopće netko normalan čuditi presudi Šljivančaninu? Po toj logici Norac
bi već davno morao biti ne samo doma nego i odlikovan. Da to svijetu uopće više nije
zanimljivo, razvidno je iz nikakve obavijesti o tome u tisku ili elektronskim medijima.
Tak International Herald Tribune nekom prividnom strogošću piše o tome kako
Srbija uopće ne surađuje s Hagom. Jednaka, dakle, nezainteresiranost kao i onda kad
su bombe padale. No možda je wikilik dovoljno jaka bomba da se ponetko probudi. Vrijedno
je s tim u vezi podsjetiti se na pretprošli broj Vijenca Matice Hrvatske i
članka poznatoga komunikologa dr. Danijela Labaša o tome kako ni nakon 19 godina nekima
ništa nije sveto od obrane Domovine. Čak se tim svetinjama i rugaju. A ne daj Bože
da netko dirne u njihove svetinje. Jer, piše Labaš, takvima ništa nije sveto što nije
njihovo pa ni život, osim ako nije njihov. Tako u njih sloboda medija znači samo kad
oni slobodno pišu i govore što hoće, u protivnom, jao onima koji ih optužuju. Labaš
polazi od poznatoga židovskoga etičara Levinasa koji izravno ističe da Drugi postaje
polazište, kriterij i svrha čovjekova djelovanja. A taj drugi zavrjeđuje poštovanje
i svem svojem integritetu. Na taj integritet spada i njegova povijest i njegova nastojanja
oko slobode, pravde i istine. U kršćanstvu bi se to nazivalo služenje ili ljubav.
A kakvo je to služenje, odnosno kakva je to etika koja ide za verbalnim ili stvarnim
razaranjem vrednote drugoga. Koji takvo što čine javnom riječju prokockali su povjerenje
toga drugoga i ima ih u najmanju ruku biti stid, ako znaju što je to.