Prva adventska propovijed patra Raniera Cantalamesse

Gledam ti nebesa, mjesec i zvijezde, pa što je čovjek (Ps 8, 4-5)
Papin propovjednik, kapucin p. Raniero Cantalamessa, predvidio je tri adventske propovijedi u Vatikanu. Sve u vezi s novim Papinskim vijećem za promicanje nove evangelizacije te s pogledom unaprijed na Sinodu biskupa o novoj evangelizaciji i prijenosu kršćanske vjere. Propovjednik se želi osvrnuti na neke zamršenosti i na neke izazove pa je predvidio dati odgovor vjere na scijentizam, sekularizam i racionalizam, a to su utvrde koje se dižu protiv spoznaje Boga.
Scijentizam kao filozofsko shvaćanje ne dopušta i odbija one vrste spoznaja koji nisu vlastite pozitivnim znanostima te ih smatra pukim zamišljajima, a to je vjerska spoznaja i teologija ali i etičko ili estetsko znanje. Nekoliko scijentističkih temeljnih izričaja nabraja propovjednik:
Prvo: Znanost, posebice kozmologija, fizika i biologija jedina je objektivna i ozbiljna spoznaja stvarnosti. Takvoj se znanosti ima pripisati sav napredak pojedinih društava, misle neki, i još će se taj napredak množiti i pojačavati.
Drugo: Taj način spoznaje nespojiv je s vjerom koja se temelji na pretpostavkama koje se ne mogu niti pokazati niti zanijekati. Bojovni ateist Dawkins znanstvenike vjernike jednostavno naziva nepismenjacima, a zaboravlja da je mnogo više znanstvenika vjernika nego nevjernika.
Treće: znanost je dokazala pogrešnost, ili barem nepotrebnost vjerojatnosti da Bog postoji. To znanstvenici koji niječu Boga jednostavno i napamet tvrde, poput Hawkinsa.
Sve su te tvrdnje pogrešne ne zbog apriornog razmišljanja ili zbog teoloških ili vjerskih razloga, nego ta pogrešnost proizlazi iz same analize znanstvenih rezultata i mišljenja vrhunskih znanstvenika sadašnjosti i prošlosti. Svi oni jednostavno vele: Znanost dođe do točke od koje dalje ne može. Navodim stoga samo ponešto iz knjige Iluzija ateizma. Zašto znanost ne niječe Boga Roberta Timossija.
Evo zgodnog primjera: postoje primjerice noćne ptice poput sove koja se u mraku dobro snalazi, danje, odnosno sunčano svjetlo bi ih oslijepilo. Ako bismo se malo podali pričama, mogli bismo zamisliti životinje kako razgovaraju. Orao se sprijateljio sa sovama i priča im o suncu koje sve obasjava i kako bi bez sunca sve bilo u tami, ledu, pa čak ni sam sovin noćni svijet ne bi postojao. Sove bi vjerojatno rekle da priča gluposti. Nikad nismo vidjele to tvoje sunce i dobro se krećemo i priskrbljujemo si hranu bez njega; to vaše sunce je samo nekorisna pretpostavka, dakle ne postoji. Eto to je znanstvenik bezbožnik koji veli da Bog ne postoji. Prosuđuje svijet koji ne pozna, primjenjuje svoje zakone na predmet koji je izvan njegova dohvata. Da se Boga može vidjeti, potrebno je otvoriti drukčije oko, valja izaći iz noći.
Možemo reći ne scijentizmu, ali da znanosti. U prošlosti je bilo pogrešaka, ali evo lijepog primjera pravoga odnosa prema znanosti. Novi blaženik John Henry Newman, nakon što je vidio da su se mnogi našli u nedoumici nakon Darwinova djela o vrstama i kako evolucija nije spojiva s vjerom, Newman piše kanoniku Johnu Walkeru:
Darwinova teorija ne niječe Stvoritelja koji je prije milijune godina upisao zakone u materiju. Niti niječemo niti ograničavamo Stvoritelja zbog toga što je dao autonomni početak ljudskoga uma koji je nadaren stvaralačkim talentom; stoga niti niječemo niti ograničavamo njegovu moć ako je on materiji dao takve zakone da može oblikovati i ustrojiti s pomoći vlastitoga slijepoga instrumentarija tijekom bezbrojnih era svijet kakva mi danas vidimo... Teorija gospodina Darwina ne mora nužno biti bezbožna, bila ona ispravna ili ne; može nas jednostavno uputiti na šire poimanje Božjega predznanja... Na prvi pogled ne vidim kako bi slučajna evolucija organskih bića bila u neskladu s Božjim planom. Slučajna je za nas, a ne za Boga.