Bog i čovjek. Dok smo govorili o tome da se Boga kao stvoritelja može prepoznati po
njegovim djelima, kako nas uče i Psalmi i kako piše sv. Pavao u poslanici Rimljanima,
što onda preuzima i Prvi vatikanski sabor, mogli bismo se kratko zadržati na još nekim
stvarima, pogotovu sada kad idemo ususret Božiću. Primjerice za Pascala Bog nije Bog
filozofa i mudraca, nego Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Stoga Pascal razlikuje
te dvije sfere razuma i vjere. Vjera je prvotno dar Božji, a ne dar ljudskoga promišljanja
i doumljivanja. Prava naime vjera poznaje našu narav u njezinoj veličini, ali i u
bijedi. Stoga jedino kršćanstvo to ima, jer zna za iskvarenost naše naravi i otkupiteljsko
djelo Isusa Krista. U Kristu otkrivamo Boga, ali pred Kristom ne skrivamo svoju bijedu.
Čovjek stoga nije tvorac smisla, nego je prosjak smisla. Stoga je dobro da se doživimo
umornima i opterećenima i da bismo nakon traženja pružili ruke Osloboditelju. O
postojanju ili ne-postojanju Boga razum samo može šutjeti, a ipak razum može pokazati
da izabrati Boga nije nikakva ludost. S tim u vezi Pascal također zahtijeva objavu
za ispravno etičko i moralno djelovanje. Bez vjere, kaže, čovjek ne može spoznati
ni istinu ni pravednost. Neki kažu da Pascal ima malo povjerenja u razum, do drugi
vele da Pascal zapravo upozorava na moguće zloporabe razuma. I o tome smo već nešto
rekli. I kad sadašnji Papa u svojoj knjizi o Isusu Kristu piše o povijesnom Isusu,
onda to znači svoju vjeru temelji na knjizi naroda Božjega koju valja čitati u njezinoj
cjelovitosti, vođeni vjerom u njezinu tumačenju na racionalnoj i historijskoj podlozi,
što je sukladno odnosu između vjere i razuma, veli Papa u svojoj najnovijoj knjizi
razgovora s novinarom 'Svjetlo svijeta'. Pravi Isus Krist jest onaj iz Evanđelja koji
je i nositelj predaje u zajednici vjernika u Crkvi, a ne Isus iskonstruiranih pretpostavki
koje vode u apsurd. Poslužimo se još svjedočanstvom Johna Watersa, poznatoga televizijskoga
irskog voditelja koji je prošao sve moguće od odricanja vjere do njezina ponovnoga
prihvaćanja. Razočarao se u revolucionarima 68., u trci za proizvodnjom i imanjem
suvremenoga društva i čežnji za srećom hedonista u drogi, seksu i alkoholu, pa veli:
Svi ti zanesenjaci za srećom, svi ti različiti kulturni i intelektualni naprednjaci
podliježu napasti da skinu Boga s prijestolja i da oni onda tamo sjednu. Kad je napokon
ostavio alkohol u doslovnom smislu i u prenesnom, kad je ostavio svu varljivu opojenost
svim i svačim, počeo je put obraćenja i ovako ga iznenađujuće opisuje: Iskustvo me
uči da do Boga možemo doprijeti ne vjerujući u njega. Možemo ga naći samo kad ga odbacimo
te pošto smo shrvani, dođemo k sebi te u beznadnoj nadi priznamo da smo pogriješili.
Stoga i svu ovu pesimističnost našeg vremena Waters jednostavno naziva vapajem za
onom puninom i smislom koje samo Bog može dati. Nije li to već poticaj nama sretnicima,
vjernicima, obdarenima vjerom, da ne zdvajamo ni nad ovim svijetom u koji upravo i
ovoga Božića Bog želi doći?