Bogoslužje pretpostavlja čistu vjeru

Saborska konstitucija o liturgiji, latinski 'Sacrosantum Concilium“ donosi opće odredbe liturgijskog uređenja, a prva glasi: Uređenje svete liturgije ovisi jedino o crkvenoj vlasti ... Stoga neka u liturgiji nitko drugi, pa ni svećenik, ništa po svom nahođenju ne dodaje, ukida ili mijenja. Sabor je dakle – premda ostavlja mogućnost za izvjesnu liturgijsku kreativnost – bio vrlo daleko od toga da liturgiju smatra ljudskim izumom. Stoga je uvijek valjana tvrdnja pape Pija XI.: „Liturgija nije naučavanje ove ili one osobe“.
Odnos između vjere i bogoslužja izražen je u drevnoj formulaciji „lex orandi – lex credendi“: bogoslužje pretpostavlja vjeru sudionika, ispravna dakle molitva proizlazi iz ispravnog vjerovanja. Kad Joseph Ratzinger kaže da se ima suzbijati „težnja da se liturgiju umrtvi osobnim nahođenjima, to nam, između ostalog, govori kako on zamjećuje opasnost da maštovito bogoslužje može dovesti do nesukladnog vjerovanja.
Taj problem nije nov. Na početku se V. stoljeća papa Inocent I. žalio u jednom pismu: „Svatko misli da je shodno slijediti ne to što je predano, nego to što mu se sviđa, a to unosi skandal u narod“. Neki čak i danas misle da čitavu liturgiju treba izmisliti jer sve ima biti spontano. Ali nije tako, kao što nije istina da je jednom sve učinjeno zauvijek. Tumačenje koje zahtijeva da se obdržava jedino ono što je propisano niječe povijesnu dimenziju Crkve, koju je II. vatikanski sabor ponovno vrjednovao. Nadamo se da nas Duh Sveti uvodi u cijelu istinu i da nas obdari mudrošću da idemo pravim putom između dvije krajnosti: „sve je već učinjeno“ i „ sve valja učiniti“.