Crkvena reforma prema II. vatikanskom saboru

Nastavljamo promišljanja o „pravom duhu“ II. vatikanskog sabora i istinskoj reformi Crkve. Prvi plod II. vatikanskog sabora jest konstitucija o svetoj liturgiji. Na početku se tog dokumenta tvrdi da Crkva smatra jednakopravnima i jednako časnima sve zakonito priznate obrede, ali želi da se oprezno, temeljito i u duhu zdrave predaje preispitaju, te im se dadne nova snaga. Nova liturgijska snaga ne smije dakle izbrisati povijest tisuća naraštaja vjernika, što više mora biti ukorijenjena u tradiciji. Može se dakle reći da je saborski dokument bio temeljan za saborsku obnovu. Zapravo, baš je po liturgijskoj obnovi najveći dio katolika postao svjestan Sabora. Mnogi novi katolički pokreti nemaju slučajno svoj početak u obnovljenom liturgijskom iskustvu, a liturgijska obnova i do današnjeg dana izaziva sporove i podjele.
Na jednoj su strani oni koji praktički niječu čitavu liturgijsku reformu II. vatikanskog sabora jer je smatraju glavnim uzrokom crkvene krize, na drugoj pak su oni koji, čini se, žele u cijelosti odbaciti višestoljetnu pretkoncilsku liturgijsku tradiciju. Između te dvije krajnosti postojan je glas Josepha Ratzingera, koji cijeni pretkoncilski liturgijski pokret a opire se shvaćanju liturgije kao nekog stroja koji je moguće proizvoljno sklapati i rasklapati. Sveti se Otac ne želi vratiti na Tridentski sabor kako misle njegovi kritičari, nego sve nastoji uvjeriti da prava liturgijska reforma nije u preziranju prošlosti ni u ljudskim domišljatostima, nego u buđenju nutarnjeg osjećaja prema svetome. A izričaj „reforma liturgijske reforme“ odnosi se baš na potrebu takvog buđenja.