Biskup Šaško predvodio misu za poginule u obrani Vukovara i Hrvatske

Kao da današnji svjetski tisak potvrđuje svehrvatsko dostojanstvo koje se odražavalo prigodom jučerašnjega spomena na Vukovar. Ništa o tome nama, jer nema senzacije. Jučer je naš dopisnik izvijestio o sv. Misi u Vukovaru, ali pomoćni zagrebački biskup predvodio je misu za poginule i nestale u prepunoj jarunskoj crkvi Sveta Mati slobode spomenuvši se istodobno i posebice stradalih u Škabrnji. Svoju je propovijed temeljio na liturgijskim čitanjima, osobito Otkirvenja sv. Ivana Apostola te je, među ostalim, rekao: Odgovore na mnoga osobna i narodna životna pitanja možemo naći samo u Božjoj knjizi jer sadrži svu istinu. Njezini se pečati otvaraju samo ljubavlju, darovanim životom. Tumačenje povijesti uvijek će ostati krnje, ako se ne temelji na ljubavi i sebedarju. A Knjigu života otvara Jaganjac, onaj koji je prihvatio biti žrtvom, da bi smrt ustuknula, da bismo imali pristup vječnomu životu, pojasnio je biskup, a prenijela ika.
Zapitavši potom tko ima ključ smisla povijesnih događanja koja se na nas odnose, biskup je odgovorio da su to samo oni koji su bili spremni biti svjedocima Jaganjčeve žrtve; samo oni koji nisu sebično čuvali svoje živote, nego su se radovali što mogu pridonijeti da se drugi raduju i žive. Hrvatska ima takve nositelje smisla. Hrvatska ima nadahnute ljude Duhom koji pomaže čitati povijest; kojima je pogled pročišćen suzama i oplemenjen spomenom. Zbog toga se i danas pitamo, jesu li tumači naše povijesti oprali svoj pogled u suznim pogledima žrtava; svoje riječi u tragovima ubijenih, zatočenih i prognanih. Čini se da nisu. Štoviše, mnogima najviše smeta spomen-knjiga naše povijesti koja je urešena draguljima takve žrtve i ispisana suzama boli i praštanja. Takav je tekst nerazoriv; listovi te knjige ne mogu se spaliti. Niti jednoj ideologiji, ma kako se privlačnom htjela predstaviti, to nije uspjelo. Zbog toga je dragocjeno ovo slavlje u kojemu se susreću naši pogledi s pogledom Vječnosti, s pogledima naših pokojnih u euharistijskome daru".
Tumačeći kako je Isusov plač nad Jeruzalemom plač nad svakom ljudskom zatvorenošću za dobro; nad svakom ljudskom patnjom, biskup je rekao da dok su se mnogi hrvatski ljudi možda pitali, i tada i danas, vidi li Bog sve to što se događalo, on je plakao i plače nad onima koji su prihvatili da im zlo oduzme pogled istine. „On je toga studenoga 1991. bio u tjeskobi i nesigurnosti Vukovaraca, plakao s plačem djece, osjećao bol rana ranjenih, bio ubijan u ubijenima, razdiran krikovima logoraša srpskih logora… Takav je naš Bog, koji nije ostao na distanci i pisao povijest o Jeruzalemu i njegovim ljudima, nego je ušao u njega, da bi pokazao koliko Bog voli čovjeka. I možda nikada Bog nije bio toliko prisutan u Hrvatskoj kao tih dana kada se činilo da je umrlo sve što je ljudsko i sve što je dobro", pojasnio je biskup.
Govoreći kako ni danas Krist nije samo u spomen-plaču ražalošćenih, nego želi ući u srca onih koji odbijaju njegov pohod, da ih pročisti istinom, biskup je rekao da on kuca na vrata onih koji znaju gdje su odvedeni, koje se grubo zove nestalima, koji nisu pronađeni, jer ih mržnja drži daleko od ljubavi njihovih najbližih. Isus plače nad ubojicama, jer i njih želi spasiti po njihovu obraćenju; plače i nad onima koji žele mijenjati istinu o hrvatskoj prošlosti, istaknuo je. „Kada kažemo da se mora pamtiti, da se ne smije zaboraviti, odmah se moramo pitati: a što to? Ne samo da se zaboravlja tko je što činio, govorio; za što se zalagao i što promicao; nego kao da ne pamtimo spomenom ono što narodu daje rasti, oplemenjivati ga, a to je patnja pročišćena ljubavlju. Pred njom je svaka laž i pokušaj političkih i inih zamagljivanja neučinkovita. Na to moramo biti ponosni. I to je zalog žrtve obrane Domovine", poručio je biskup i zaključio.
„Vidimo da danas ima mnoštvo razočaranja. Zar ih je u Vukovaru nedostajalo? Vidimo da ima puno toga što bi trebalo mijenjati. Zar branitelji nisu upravo to činili? Čuje se malodušno prigovaranje: ima puno nepoštenih koji ne vole Hrvatsku. Zar nije bilo i zar nema više onih koji su ju voljeli? Gdje se nalaze? Kada kažemo da je teško; zar smo zaboravili vrijeme kad je bilo teže? Danas se treba okrenuti oko sebe i gledati nas, Crkvu, radovati se, a ne jadikovati", istaknuo je biskup, rekavši da, spominjući se pokojnih, ne zaboravljamo niti one koji trpe zbog svoje nesebičnosti; koji su i dalje pročišćavani patnjom, izloženi progonstvima i tamnicama.