Nema Boga – naredila je Partija, kako zgodno primjećuje Branko Ćopić u Nikoletini
Bursaću. I to se silom nametalo godinama kroz sve moguće institucije od vrtića do
sveučilišta. I kad su radnici naši iz stranoga svijeta dolazili za Božić kući, onda
se govorilo o novogodišnjim praznicima, kao da na vikend ideš u utorak. Onda se događalo
da se ni lančić s križićem nije smio nositi, a roditelji čija su djeca bila u sjemeništu
gubili su dječji doplatak na njih. Tako je Bog, tako je vjera plašila one koji su
se svim silama pozivali na znanost. Strahom za sebe zastrašivali su druge. Sve je
to bila vjera u moć, u silu, i maskirala se na sve moguće načine. Kad nemaš prave
vjere ni pravoga Boga protiv koga se još i boriš, moraš izmisliti božanstvo i božanstva.
Kako se je samo Jurij molio Lenjinu, ako se prisjetimo knjige Oprosti mi, Nataša.
Kako su nošene štafete… A onda taj famozni znanstveni materijalizam. To je mjerljivi
materijalizam pa i znanstvenim metodama. No kad bismo priupitali bilo koga od tih
famoznih znanstvenika po čemu on može uopće mjeriti, pa onda zaključivati, jedva da
bi u svojoj zaslijepljenosti došao do vlastite duše ili duha. I onda su veći znanstvenici
bili ljudi bez škole koji su se pozivali na znanstveni materijalizam od sveučilištaraca
koji tome nisu pridavali nikakve važnosti, jer su baš iznutra bili slobodni. Napokon
je došla sloboda. I što sad imamo. Imamo primjerice udžbenike za srednje škole koje
još uvijek imaju marksistički pogled na svijet. Evo zgode: Student sociologije mora
odraditi svoje nastavne satove u srednjoj školi. Pročita tvrdnju da je vjera institucionalizirano
praznovjerje. Da pokaže demokratičnost, pozove učenike da kažu što oni misle. Jedan
od njih odmah veli da je vjera institucionalizirano punovjerje. Tomu se student sociologije
usprotivi pozivajući se za udžbenik. Ali mladac veli da tvrdi ono za što je bio zatražen…
Taj je učenik jasnije razlučivao. Odakle praznovjerje, ako nema nečega s čime se uspoređuje.
Mi obični ljudi praznovjerjem smatramo kad nam primjerice mačka prijeđe preko ulice
pa onda valja promijeniti smjer jer će nas nešto pogoditi. A reći za vjeru da je praznovjerje
isto je kao kad bismo rekli da trokut ima četiri kuta. I takve se stvari nađu u našim
udžbenicima još i danas, a pišu ih, navodno sveučilišni profesori. Tko ih recenzira?
Sve je to, dakle, još ostatak marksizma i navodnog znanstvenog materijalizma. Sociologija
ima što kazati o fenomenu vjere, ali se onda stručnjak mora potruditi da u taj fenomen
dobro zađe da može davati definicije. Kao kad bih ja pisao o kemiji, a znanje mi je
na razini srednje škole. Kad je pak riječ o tom znanstvenom materijalizmu, baš
me zanima na koju se znanost pozivaju. A znanosti je toliko i tako su razgranate.
Tako se događalo da je profesorici likovnoga bilo naređeno da marksistički predaje
svoj predmet, a ona spretno priupita: Kako ću boje protumačiti marksistički? To su
samo zgodice koje nam danas mogu biti za smijeh, ali ozbiljnost vjere otvara i širi
i uzdiže naš pogled do punine smisla, vedrine, radosti, života. Zašto je i grčka mitologija
toliko mnogima zanimljiva pa čak i prihvatljiva? Zato što ne obvezuje, ne angažira.
Naš Bog koji je punina života i smisla traži cjelovitost svakoga od nas. Ali u toj
cjelovitosti On nam pruža uvid u svu svoju i našu stvarnost. Divno li je ime tvoje
po svoj zemlji… mogao je reći Psalmist, kao i sreću i zahvalnost: Gospodine proničeš
me svega i poznaješ. Koji smo mi sretnici. Imati to povjerenje u Onoga koji nam je
iskazao povjerenje dajući nas na ovaj svijet da ga upoznamo i ljubimo. A ni to nije
baš lako.