2010-11-17 17:56:40

Odnos između vjere i znanosti


Nema Boga – naredila je Partija, kako zgodno primjećuje Branko Ćopić u Nikoletini Bursaću. I to se silom nametalo godinama kroz sve moguće institucije od vrtića do sveučilišta. I kad su radnici naši iz stranoga svijeta dolazili za Božić kući, onda se govorilo o novogodišnjim praznicima, kao da na vikend ideš u utorak. Onda se događalo da se ni lančić s križićem nije smio nositi, a roditelji čija su djeca bila u sjemeništu gubili su dječji doplatak na njih. Tako je Bog, tako je vjera plašila one koji su se svim silama pozivali na znanost. Strahom za sebe zastrašivali su druge. Sve je to bila vjera u moć, u silu, i maskirala se na sve moguće načine. Kad nemaš prave vjere ni pravoga Boga protiv koga se još i boriš, moraš izmisliti božanstvo i božanstva. Kako se je samo Jurij molio Lenjinu, ako se prisjetimo knjige Oprosti mi, Nataša. Kako su nošene štafete… A onda taj famozni znanstveni materijalizam. To je mjerljivi materijalizam pa i znanstvenim metodama. No kad bismo priupitali bilo koga od tih famoznih znanstvenika po čemu on može uopće mjeriti, pa onda zaključivati, jedva da bi u svojoj zaslijepljenosti došao do vlastite duše ili duha. I onda su veći znanstvenici bili ljudi bez škole koji su se pozivali na znanstveni materijalizam od sveučilištaraca koji tome nisu pridavali nikakve važnosti, jer su baš iznutra bili slobodni.
Napokon je došla sloboda. I što sad imamo. Imamo primjerice udžbenike za srednje škole koje još uvijek imaju marksistički pogled na svijet. Evo zgode: Student sociologije mora odraditi svoje nastavne satove u srednjoj školi. Pročita tvrdnju da je vjera institucionalizirano praznovjerje. Da pokaže demokratičnost, pozove učenike da kažu što oni misle. Jedan od njih odmah veli da je vjera institucionalizirano punovjerje. Tomu se student sociologije usprotivi pozivajući se za udžbenik. Ali mladac veli da tvrdi ono za što je bio zatražen… Taj je učenik jasnije razlučivao. Odakle praznovjerje, ako nema nečega s čime se uspoređuje. Mi obični ljudi praznovjerjem smatramo kad nam primjerice mačka prijeđe preko ulice pa onda valja promijeniti smjer jer će nas nešto pogoditi. A reći za vjeru da je praznovjerje isto je kao kad bismo rekli da trokut ima četiri kuta. I takve se stvari nađu u našim udžbenicima još i danas, a pišu ih, navodno sveučilišni profesori. Tko ih recenzira? Sve je to, dakle, još ostatak marksizma i navodnog znanstvenog materijalizma. Sociologija ima što kazati o fenomenu vjere, ali se onda stručnjak mora potruditi da u taj fenomen dobro zađe da može davati definicije. Kao kad bih ja pisao o kemiji, a znanje mi je na razini srednje škole.
Kad je pak riječ o tom znanstvenom materijalizmu, baš me zanima na koju se znanost pozivaju. A znanosti je toliko i tako su razgranate. Tako se događalo da je profesorici likovnoga bilo naređeno da marksistički predaje svoj predmet, a ona spretno priupita: Kako ću boje protumačiti marksistički? To su samo zgodice koje nam danas mogu biti za smijeh, ali ozbiljnost vjere otvara i širi i uzdiže naš pogled do punine smisla, vedrine, radosti, života. Zašto je i grčka mitologija toliko mnogima zanimljiva pa čak i prihvatljiva? Zato što ne obvezuje, ne angažira. Naš Bog koji je punina života i smisla traži cjelovitost svakoga od nas. Ali u toj cjelovitosti On nam pruža uvid u svu svoju i našu stvarnost. Divno li je ime tvoje po svoj zemlji… mogao je reći Psalmist, kao i sreću i zahvalnost: Gospodine proničeš me svega i poznaješ. Koji smo mi sretnici. Imati to povjerenje u Onoga koji nam je iskazao povjerenje dajući nas na ovaj svijet da ga upoznamo i ljubimo. A ni to nije baš lako.







All the contents on this site are copyrighted ©.