Nastavljamo promišljanje o II. vatikanskom saboru, čiji je cilj potaknuti čitanje
saborskih dokumenta otkrivajući njihovu vjernost živoj tradiciji Crkve. Prošli smo
utorak najavili rubriku o saborskim dokumentima, a danas govorimo o tome kako oni
ocrtavaju crkvenu reformu. Kada je Ivan XXIII. sazvao ekumenski sabor i potaknuo
ga na glasovito „podanašnjenje“ vjere, u saborskim je ocima već „bila dozrela – kao
što je rekao Joseph Ratzinger – čvrsta želja za novošću, napuštajući uhodane školske
skice, riskirajući novu slobodu“. Zaživjela je nada i želja obnoviti Crkvu, reformirati
je u smislu latinskog „Eccelsia semper reformanda“, to jest Crkva se trajno treba
reformirati. A u čemu se sastoji ta reforma? Otac Yves Congar je 1950. godine objavio
glasoviti tekst: „Prava i lažna reforma u Crkvi“. Ne donosi svaka reforma dobre plodove,
nije dakle svaka promjena ili novina na dobrobit Crkve. Papa je Ivan XXIII., otvarajući
Sabor, podsjetio kako je „ jedno bit drevnog nauka o pologu vjere, a drugo je pak
govor o vjeri“. Njegove riječi upućuju na evanđeosku izreku „kućni domaćin iz svoje
riznice vadi novo i staro“ (Mt 13,52). Prava je reforma u Crkvi u otkrivanju ravnoteže
između onoga što se može i trebalo bi se promijeniti i onoga što je nepromjenljivo;
između novine i onoga što treba čuvati i nastaviti. Conagar je u svome tekstu o reformi
u Crkvi, ponovno izdanom 1968. godine, napisao: „zahtijeva se da saborsko osuvremenjivanje
potakne na posvemašnji evanđeoski radikalizam i na iznalaženje, u djelovanju Crkve,
novoga načina života, novog govora o zauzimanju koji odgovara potrebama posvemašnjeg
evanđeoskog služenja u svijetu. Eto dakle u čemu je reforma – a tako su je shvatili
i saborski oci – radikalizacija vjere u služenju svijetu koji se mijenja. U nekim
je crkvenim sredinama nažalost pogrješno shvaćena crkvena reforma, odnosno ograničila
se na olakšanja i prilagodbe. Joseph Ratzinger je čak govorio o „razvodnjavanju vjere“.
Stoga, ako se vratimo II. vatikanskom nastojeći shvatiti crkvenu reformu, bivamo uvjereni
kako nije riječ o komotnosti ni o tome kako katoličanstvo učiniti lakšim, nego o radikalnijem
življenju katoličke vjere.