2010-11-07 18:39:33

Odnos između vjere i znanosti


Nerijetko se čuje, kadšto i od stručnjaka ideologijski obojenih, kako je Crkva protiv znanosti. Što oni pod znanošću shvaćaju, vjerojatno se može svesti na konkretnu materijalnu izmjerljivost. Najčešće se, međutim, na znanost pozivaju oni koji jedva da imaju završenu i osnovnu školu. Ne mislimo nikoga vrijeđati, ali bi valjalo ipak malo uposliti onaj dio našega tijela po kojemu se tako rado svi mi nazivamo pametnima, i po čemu se prilično razlikujemo od životinja, a to je mozak. Netko je od nas stekao čak i visoko znanstveno obrazovanje u nekoj grani znanosti, ali za dostignuća smo različitih znanstvenih spoznaja uglavnom svi znatiželjni.
Kad, međutim, nastaju problemi? Čini mi se onda, kad se i sama znanost, bilo u kojoj grani, tako uzdiže ili je uzdižu kao da je neko božanstvo od kojega nam dolaze sva rješenja. Koja rješenja? Mislimo na našu stvarnost. Ako nas boli želudac, ne će nam to riješiti lingvistika, nego medicina i ljudi koji se njome bave. Gledajući na neke druge stvari u našoj još uvijek zagonetnoj stvarnosti, znanstvenici nam danas otkrivaju jedno, a za neko vrijeme već to opovrgavaju, pa kažu drugo. Kako dolaze do određenih zakonitosti, ako ne promatrajući određenu stvarnost i učestalost određenih učinaka, pa onda zaključuju na temelju svih okolnosti. Što to oni promatraju, ako ne ono što je pred njima kao već gotov materijal, dan, ali i zagonetan. Samim tim što ponešto odgonetnu, oni nisu tvorci, nego tek odgonetači. Oni koji se do krajnosti u nečem specijaliziraju tek vide koliko uopće malo znaju.
Tako je na nedavnom susretu Papinske akademije znanosti jedan od zvjezdoznanaca govorio o širenju svemira i kako ga tek 4 posto poznajemo. Kad je već o toj Papinskoj akademiji riječ, tu ima svih vrsta znanstvenika. Uglavnom su laici. Ali ima i svećenika i redovnika. Nitko od laika ne osporava znanstvenost primjerice naših isusovaca zvjezdoznanaca na Vatikanskoj zvjezdarnici, kamo uostalom na školovanje dolaze i naši zvjezdoznanci iz Višnjana u Istri. Zamislite, svećenik, redovnik, a ipak znanstvenik. To za neke može izgledati vrlo čudno. Zašto? Pa upravo zbog svojega ideološkoga uzdizanja znanosti do božanstva, a ona je samo djelo naše pameti i sposobnosti. Iznad sve te stvarnosti i naših sposobnosti je Bog stvoritelj i prijatelj ljudi, kad nam je dao te kvalitete, a osobito znatiželju.
Što, dakle znanstvenik radi? Divi se stvarnosti koja ga okružuje i želi je proučiti do srži.
Što filozof radi? Divi se stvarnosti koja ga okružuje i želi joj znati izvor, uzrok, razlog.
Što pak vjernik radi? Divi se stvarnosti koja ga okružuje i zahvaljuje Bogu.
S istom se stvarnošću bave i filozof i znanstvenik i vjernik. Ako se pak u jednoj osobi nađu i vjernik i filozof i znanstvenik, onda … zaključite sami…
Kad sam spremao ovaj materijal, došao mi pod ruku novinski intervju upravo s ravnateljem vatikanske zvjezdarnice koji proučava širenje svemira. Zanimljivo je kad veli da ni njemu u svim tim promatranjima nije potreban Bog, ali mu je Bog potreban da shvati zašto postoji sav taj svemir, a ne ništavilo. Upravo to temeljno čovjekovo pitanje uopće se ne tiče znanosti koja se baš u to miješa, kaže p. Funes. Odmah zatim dodaje, pogreška je nekih znanstvenika što ograničenim znanstvenim spoznajama niječu Boga, dok je za njega Bog jedini razložni odgovor i zašto sve to postoji i zašto je sve to tako lijepo i u pokretu te dodaje: Otkako proučavam svemir, sve mi je draže uživljavati se u djelo Boga Stvoritelja.







All the contents on this site are copyrighted ©.