Uz svetkovinu Svih Svetih razmišlja pater Vatroslav Halambek

Jesen. Lišće dobiva prekrasne boje prolaznosti. Kao da u svojem umiranju svake jeseni drveće naviješta već novo proljeće. I upravu u takvu prirodnom okruženju slavimo sve svete, a potom dušni dan. Spominjem se onih koji su u slavi i onih kojima su još potrebne naše molitve da se čišćenjem pripreme za najljepši susret koji se uopće može zamisliti. Sv. Pavao veli da ni oko nije vidjelo ni uho čulo a ni srce ljudsko osjetilo ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Možda je htio upravo to reći da Bog doista nadilazi sva naša shvaćanja i sve predodžbe, ali je ipak za taj susret potrebno pripraviti i oko i uho, ali srcem. Očito je u svoj toj našoj u srce i um duboko ubilježenoj čežnji za vječnom srećom prisutna i pratnja naših osjetila. Koliko su nam ona, i prema nauku sv.Tome potrebna pri spoznavanju stvarnosti, toliko su ona i pratilac našega duha u njegovoj sreći.
Svi sveti. Što to mi pod svetim shvaćamo. Možda neke drvene Marije, kako se to obično kaže ili već neka čudna bića koja nemaju veze sa stvarnošću? Mi ih takvim sebi predstavljamo slikama i kipovima koji su nepokretni, ali koji odražavaju svu nutarnji dinamiku sveca ili svetice. Oni si živjeli kao i mi sa svim svojim radostima i brigama, sli su se dali prožeti uzvišenošću Božjom da bi upravo u tu svoju svagdašnjicu uvijek puštali Boga sa svim svojim bogatstvima milosti. Tako su sveci preobražavali svoju svagdašnjicu i nama su vazda i upit i poticaj gdje bismo to mi mogli ići njihovim stopama.
Ali odakle svetost, ako ne od onoga koga nazivamo jedini svet i jedini Gospodin. Svetost je zapravo Božja bit kao i ljubav. I kad nas već starac Šimun poziva svakoga jutra u jutarnjoj da budemo sveti, valja shvatiti to da budemo Božji, tj. da budemo ono što nam Bog priopćuje od same svoje biti: svetost i ljubav koje se onda granaju na svaku strpljivost, dobrostivost, praštanje, milosrđe, radost, zalaganje, izgaranje za druge. Pomisao na sve svete nosi boje jeseni, ali su to ujedno i trajne boje vječnoga proljeća.
Matejev ulomak iz početka Isusova govora na gori okreće našu logiku Božjom. Tko se tako daje voditi Božjom logikom blaženstava, taj već ima predokus onoga što je Isus i razbojniku rekao: Još danas bit ćeš sa mnom u raju. Predajući se Isusu, svatko je od nas onda s njim. Tko je s njim, taj je u raju. Taj je svet. I nije mu potrebna službena kanonizacija. Bog nas potiče: budite sveti jer sam i ja svet. Pa zašto to onda ne bismo i bili?