Crkva je odvojena od države. Vjera je privatna stvar svakog pojedinca i ne bi se smjela
nametati drugima. To je česti refren koji se čuje posebice u prigodi nekih važnih
događaja ili problema. Da si ne bismo umislili nešto, posegnuli smo za vrlo pametnim
svježim novinskim člankom. Povodom nekih kritika u njemačkom parlamentu o suvišnosti
spominjanja vjere u Ustavu u FAZ-u je izašao čanak bavarskog kršćanskoga socijalista
Aleksandra Dobrindta. U članku se najprije ističe kako je ustavom svakomu zajamčena
sloboda vjere, a da kršćanstvo (protestantizam i katolicizam) nije državna vjera.
No neki bi htjeli vjeru smjestiti u folklorizam. Premda je ustavom država vjerski
neutralna, ali prema crkvama se ima odnositi unutar pravnih okvira. To je i znak poštivanja
prema većini njemačkih građana. Ono što danas tvori njemačku državu nije postignuto
u zrakopraznom prostoru: članovi crkava stoljećima su za cjelokupno društvo i njegovo
dobro vrlo zaslužni. Društveno djelovanje crkava posebno je vrijedno po pojedinim
vjernicima koji iz svojih vjerskih pobuda stvaraju snažni etičku sastavnicu u obiteljskom
životu, u zvanju, u svagdašnjici i u društvu. Država, piše dalje u članku, nije
ušla u pravne odnose s crkvama da bi ih samovoljno ograničila nego iz razumnih interesa:
tvorci su ustava bili posve svjesni da kršćanstvo zahtijeva gospodarski razvoj i socijalni
sadržaj te ispunjava odgojnu i usmjeravajuću zadaću te za državnu zajednicu može biti
samo prednost. Potom članak nastavlja: naša je država svjetonazorski neutralna. Čuvajmo
se da pod pokrivačem neutralnosti ne progovori relativizam vrednota. Država ne može
svoj vrijednosni temelj prepustiti igri snage. I vrednote ustava dolaze ne od ad hoc
nagodbi nego su dio kršćanstvom prožete tradicije. Kritike s obzirom na vjeru
i Crkvu u posljednjem su desetljeću, prešavši sve ograde, zapravo izrazi žučljive
vulgarne predrasude. Tko kršćanstvo kao temelj našega društva stavlja u pitanje, previđa
milijune načine djelovanja kršćanske etike na pojedine životne situacije, na srca
i savjesti ljudi i na njihove socijalne odluke. Na tisuće je načina više našem stanju
pridonijelo kršćanstvo nego zaklinjanje na republiku, zaključuje Aleksander Dobrindt
u FAZ-u.