Uz liturgijska čitanja 30. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk

U prispodobi o cariniku i farizeju Isus nas želi povesti u jeruzalemski hram i predstaviti dvojicu molitelja. Oni se vrlo razlikuju jedan od drugoga, a još više se razlikuju njihove molitve. O toj razlici govori već mjesto u hramu koje je pojedini od njih odabrao za svoju molitvu, držanje tijela, a pogotovo riječi koje izgovaraju.
Farizej ulazi u hram uzdignute glave. Uvjeren da se nalazi na svom terenu, u svom prostoru, polazi naprijed, u vrijeme molitve stoji uspravno. Carinik se jedva usudio ući u hram, svjestan je da ovom prostoru ne pripada, moli prignut, ne usuđuje se podići glavu. Farizej moli „u sebi“, kaže Evanđelje. On zapravo svoju molitvu ne upućuje Bogu. Premda se na prvi pogled obraća Bogu, on se zapravo moli samome sebi. „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dva puta u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem...“ „U sebi“ farizej gleda niz velikih zasluga i kreposti, divi im se, hvali se njima, uvjeren da i sam Bog mora biti zadivljen. U svoju molitvu uključuje i osvrt na druge. Ustanovljuje da je daleko, daleko iznad njih... Isusa ne zadivljuje ni ovaj molitelj ni njegova molitva. Njegov zaključak glasi: Ovakvu molitvu Bog ne prima. Ovakva molitva ne opravdava!
Carinik u sebi nije nalazio baš ništa što bi bilo vrijedno divljenja. U sebi je vidio jedino grijeh i tamnu prazninu. Ali je pred sobom osjećao Prisutnost Milosrdnoga, koji će oprostiti njegov grijeh i ispuniti prazninu u njemu. Zato se udara u prsa i iz dna duše vapi: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ ... Isus hvali carinika i njegovu molitvu. Veli da je takva molitva jedina koja donosi opravdanje.
Isus na koncu zaključuje: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen!“ Uzdizanje i samouzvisivanje negativno je ne samo kada odražava stav oholosti, stav skroz protivan Evanđelju, nego čak i onda kada je izraz neumjerene želje za mističnim doživljajima i mističnim uzdizanjem u visine raja. Ljudi koji se pretjerano predaju mističnim doživljajima često zaboravljaju temeljnu zakonitost života na zemlji i prvi zadatak kojia ovdje imaju. Prvi naš zadatak, naime, nije penjanje u uzvišenost raja, nego, kao što je to učinio Gospodin Isus, silaženje na zemlju i hod ovom zemljom. Tek kada nas poput njega uzdignu na križ, bit ćemo na pravi način uzvišeni. Tako: u onoj mjeri se penjem prema Bogu u kojoj sam se kadar prignuti, odnosno podmetnuti pod križ svoje zemaljske egzistencije. Dubinu stvarnosti, naime, temelje novoga svijeta čini Krist, koji se tu spustio, i mi ga možemo dotaknuti jedino kada se duboko, duboko prignemo. A kada dođem do temelja – Krista, započet će i moje uzdizanje.