Pismo pape Benedikta XVI. studentima bogoslovije

Početak je školske godine. Prošlih su dana na gotovo svim sveučilištima održana i prva predavanja nakon zaziva Duha Svetoga. Danas je pak blagdan svetoga Luke, evanđelista, pisca trećega Evanđelja, ali je i kao liječnik zajedno sa sv. Rafaelom zaštitnik zdravstvenoga osoblja. Budući da je tako lijepo orisao lik Blažene Djevice Marije, smatra se i zaštitnikom umjetnika. Uz taj blagdan Papa je poslao posebno pismo svim sjemeništarcima, što se obično misli na studente bogoslovije koji žive u bogoslovskim sjemeništima i spremaju se za svećenike
Neka svećenik uvijek bude „Božji glasnik među ljudima“ – napisao je papa Benedikt XVI. u pismu sjemeništarcima, upućenome u okviru svršetka Svećeničke godine. Papa se spomenuo osobnoga iskustva proživljenoga u Njemačkoj koja je tek bila izišla iz tragedije nacizma. Osim toga, ponovno je izrazio bol zbog seksualnoga zlostavljanja u Crkvi, koje je pogubna pojava, i za osudu, ali koja – prema Papinim riječima – ipak ne može obezvrijediti svećeničko poslanje.
Sveti se Otac na početku poruke vratio u 1944. godinu, kada je bio pozvan u vojsku, i kada mu je, na izjavu da želi postati svećenik, odgovoreno da u „novoj nacističkoj Njemačkoj“ neće više biti potrebe za svećenicima. Ali, - piše dalje Papa – znao sam da će nakon golemih razaranja do kojih je zemlju dovela ona bezumnost, svećenici biti potrebni više no ikada. Sada je sve drugačije. Pa ipak, - ističe Sveti Otac – i danas mnogi misle da katoličko svećeništvo nije 'zanimanje' budućnosti, nego da pripada prošlosti.
No, to nije tako. Ljudima će, naime, Bog uvijek trebati, i u doba tehničke prevlasti u svijetu, kao i globalizacije; i to Bog koji nam se pokazao u Isusu Kristu, i koji nas okuplja u općoj Crkvi. Tamo gdje čovjek više ne osjeća Boga, život postaje prazan; sve je nedostatno – dodao je Sveti Otac. A čovjek traži utočište u opojnosti i nasilju koje uvijek prijeti baš mladima. Evo zbog čega onaj tko želi postati svećenik treba biti nadasve Božji čovjek – napomenuo je Papa te istaknuo da je zbog toga na putu prema svećeništvu i tijekom cijeloga svećeničkog života, najvažniji osobni odnos s Bogom u Isusu Kristu. Svećenik nije upravitelj neke udruge, u kojoj nastoji održati i povećati broj članova. On je, naprotiv, Božji glasnik među ljudima. On želi voditi do Boga, a tako i ojačati istinsko zajedništvo među ljudima. Zbog toga je – piše Sveti Otac bogoslovima – vrlo važno da naučite živjeti u stalnome dodiru s Bogom.
Godine provedene u sjemeništu imaju biti i vrijeme ljudskoga sazrijevanja. Za svećenika je važno – ističe Sveti Otac – da on sâm uravnoteži srce i pamet, razum i osjećaj, tijelo i dušu, te da je ljudski 'cjelovit'. U tom je kontekstu i integracija seksualnosti u cjelinu osobnosti. Seksualnost je Stvoriteljev dar, - piše Sveti Otac – ali i zadaća koja se odnosi na razvoj vlastite ljudske osobe. Kada, naime, nije sjedinjena s osobom, seksualnost postaje otrcana i, istodobno, pogubna. Spomenuvši potom kako smo nedavno, „uz veliku žalost ustvrdili da su svećenici nagrdili svoju službu seksualnim zlostavljanjem djece i mladih“, Sveti je Otac napomenuo da se zbog svega toga mnogi, a možda – kako je napisao – i vi sami, mogu upitati je li dobro postati svećenik. Zlostavljanje, međutim, koje je za tešku osudu, ne može – prema Papinim riječima – obezvrijediti svećeničko poslanje, koje ostaje veliko i čisto. Zahvaljujući Bogu, Sveti je Otac istaknuo da svi poznajemo uvjerene svećenike, oblikovane vlastitom vjerom, koji svjedoče da se u tom stanju, i upravo u celibatskome životu, može postići istinsko, čisto i zrelo čovještvo. To pak što se dogodilo treba nas učiniti brižljivijima i pozornijima, upravo kako bismo se sami, pred Bogom, na putu prema svećeništvu temeljito ispitali – napomenuo je Sveti Otac i dodao da je zadaća ispovjednika i poglavara pratiti bogoslove i pomoći im na tom putu razlučivanja.
Osvrnuvši se potom na važnost sakramenata u životu bogoslova, Sveti je Otac istaknuo da je Euharistija središte odnosa s Bogom i oblikovanja života. Zbog toga slavljenje Euharistije uz unutarnje sudjelovanje treba biti središte svakoga dana jednoga svećenika. I sakrament je Pokore vrlo važan, jer – kako piše Papa – uči me gledati na samoga sebe s Božjega vidika, i primorava me biti pošten prema sebi. Vodi me do poniznosti. Tako učim praštati i drugima, postajem snošljiviji i imam razumijevanja za slabosti bližnjega.
Što se pak tiče učenja u bogosloviji, Papa je istaknuo temeljito poznavanje Svetoga pisma, crkvenih otaca i velikih sabora, ali i prava i filozofije. Sveti je Otac spomenuo i pučku pobožnost. Iako ponekad teži prema iracionalnosti, vanjštini, ona je ušla u srca ljudi i postala velika crkvena baština. Pohvalivši na kraju djelovanje pokretâ, koje je nazvao 'veličanstvenima', Sveti je Otac primijetio da ih valja vrjednovati prema načinu na koji su otvoreni općoj katoličkoj stvarnosti, životu jedne i opće Kristove Crkve koja je u svoj svojoj raznolikosti samo jedna.