Talijanska biskupska konferencija najavila osnivanje tečaja za katolike koji se namjeravaju baviti politikom

Već je prije dvije godine papa Benedikt XVI. pozvao katolike da i u politici svjedoče svoju vjeru. Kardinal Angelo Bagnasco, predsjednik Talijanske biskupske konferencije, žarko želi vidjeti novi naraštaj katolika zauzet u politici. Biskup Mariano Crociata, glavni tajnik Talijanske biskupske konferencije, najavio je pak osnivanje redovitog tečaja za katolike koji se namjeravaju baviti politikom. Kako se katolik ima ponašati u politici, na koja se načela ima pozivati, koje ga vrline moraju resiti? Je li važna obrana obitelji i života, te kako se ona miri s bitkom društvene naravi? Tršćanski nadbiskup Giampaolo Crepaldi, novoimenovani predsjednik povjerenstva 'Caritas in veritate' pri Vijeću europskih biskupskih konferencija, odgovore na te upite nudi u netom objavljenoj knjizi 'Katolik u politici. Priručnika za novi početak.
Kardinal Angelo Bagnasco, predsjednik Talijanske biskupske konferencije, predstavljajući priručnik rekao je da se uklapa u ostvarenje sna formiranja nove klase katolika zauzetih u politici. Sa zadovoljstvom sam prihvatio knjigu jer mi se čini vrlo korisnom i, rekao bih, blagovremenom, u smislu što govori o stvarnoj i živoj potrebi a predlaže odgojne smjernice za suočavanje s tim problemom – istaknuo je kardinal Bagnasco.
Obimna knjiga u prvih deset poglavlja objašnjava kriterije, odnosno javnu dimenziju kršćanstva i načela socijalnog nauka Crkve, problem laičnosti te neupitna načela. U drugom dijelu objašnjava „sadržaje“ predlaganja jednoga katolika u politici. Među njima, obrana života, zaštita obitelji, sloboda odgoja, vjerska sloboda, rad i supsidijarna borba protiv siromaštva, reforma države, useljeništvo, upravljanje okolišem, europski identitet, država i razvoj naroda.
Hrabro i otvoreno tršćanski nadbiskup objašnjava da je za zauzimanje katolika u politici „došlo vrijeme pridizanja, a isteklo je vrijeme opiranja i čekanja“. Tijekom opiranja šezdesetih i sedamdesetih godina, moderna je laičnost u oštroj kulturnoj borbi protiv Crkve i katolika proizvela pomutnju i kolebanje o vlastitome identitetu i poslanju.
U osamdesetim i devedesetim godinama vladalo je zatišje, nadbiskup smatra da je govorom Ivana Pavla II. u Puebli 1979 godine odbačena teologija oslobođenja i ponovno uspostavljeno kršćansko viđenje društvenoga nauka, dakle ni povijest ni sociologija, ni praksa ni ugnjetavanje ili sociološki shvaćeno siromaštvo, nego vjera apostolske tradicije. U Puebli je Ivan Pavao II. ustoličio „kršćanski antropocentrizam – čovjek je put Crkve“, ističući pravo Crkve da u Kristu naviješta cjeloviti spas čovjeka.
Na tragu povijesti, između knjiga, enciklika i govora, nadbiskup dolazi do crkvenoga skupa u Veroni 2006. godine. Tada je Benedikt XVI. u središte svega stavio Boga „s ljudskim licem“, koji je čovjeku rekao 'da'. To znači – istaknuo je nadbiskup – da je kršćanska vjera prijateljica osobi, da brani istinu koja se ne suprotstavlja nego potvrđuje, osvjetljava i uzdiže istinu o čovjeku. Nadbiskup objašnjava da „naviještanje kršćanske istine nije drskost, ideologija ili integralizam jer čovjeku i svijetu pruža odgovor na iskonske želje. Odatle pravo Crkvi da bude u društvu, potvrda da se bez evanđelja ne može riješiti socijalno pitanje kao i istodobni dijalog s ljudskim stvarnostima u opravdanoj neovisnosti. S papom Benediktom XVI. kršćanstvo shvaća da je svijetu nužan Krist te da bi bez Krista istinska ljudska prava mogla podlegnuti pod teretom diktature relativizma. Nadbiskup zaključuje da se mnogi slobodni duhovi, i nekršćanski, duboko propituju, osjećaju potrebu da ponovno prevlada kritički i zdravi razum, a za to je nužna potpora kršćanske vjere, Boga ljubavi i istine.