Sinoda za Bliski Istok izričito je crkveni događaj. A ipak se očekuju plodovi i na
međunarodnom polju. Stjecište mnogih crkvenih denominacija, naroda i vjera kojima
su mnoga zajednička mjesta sveta imalo bi doista biti po mjeri svakoga čovjeka kojoj
god vjeri pripadao da bi, pošto se nađe zajednički jezik i nazivnik, svi mogli ne
samo poraditi, nego i stalno raditi na miru i živjeti u skladu. Tako Crkva, usredotočujući
se na jedno područje zemaljske kugle, usmjerava i poglede svega svijeta na taj prostor
ne bi li se stvarno i ozbiljno poradilo na trajnom miru, suživotu i poštovanju. To
je izravni odgovor upravo onima koji misle da je Crkvi mjesto samo u crkvi, jer Crkvi
je, s odozgora danim joj svjetlom i istinom, mjesto upravo u svijetu pa se ona stoga
i ne umara propovijedajući svu istinu o Bogu i čovjeku, htio to tko u svojoj umišljenosti
i ne priznati. Sukladno s tim razmišljaju i izraelski veleposlanik pri Svetoj Stolici
pa se i on nada će ta sinoda pomoći crkvenom približavanju hebraizmu. Al-Sammak, savjetnik
libanonskog velikog muftije, sunit, a nije prvi put na sinodi jer bio već i na onoj
o Libanonu, veli su kršćani nastavali ovo područje prije muslimana, pa je i nužna
njihova nazočnost. No upravo po njima i ja sebe jasnije definiram kao Arapin. Glede
vjerske slobode, Al Sammak kaže da bi to imao biti općenito načelo za sve države,
a glede izbora vjere, nitko, kako veli Kur'an ne smije suditi drugoga niti ga prisiljavati
na vjeru. A od muslimanskog ekstremizma ne trpe samo kršćani, nego i muslimani.