Uz liturgijska čitanja 27. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk

Mi smo vrlo osjetljivi na svoju imovinu, na ugled, na zasluge. Teško nas pogađa kad nam oštećuju ili nepravedno oduzimaju imovinu, kad nam gaze ili uništavaju ugled, kad umanjuju ili skroz niječu naše zasluge. Imovina, ugled, zasluge jesu stvarnosti koje su toliko srasle s nama da gotovo predstavljaju srž našeg identiteta. Čim je nešto od toga ugroženo, postajemo bolno pogođeni, revoltirani te započinjemo ogorčenu borbu za svoja prava i svoje dostojanstvo sa svima – sa svojim najbližima, s firmom, uredom, društvom, Crkvom, Bogom.
Evanđeoska poruka ove nedjelje upozorava da bismo u toj točki ipak trebali biti malo realniji i postavljati se malo, odnosno skroz drukčije. Isus upozorava svakog od nas: Ti nisi drugo doli beskorisni sluga. Sve što imaš jest odozgor, i sve to nije drugo nego sredstvo – poput lopate ili metle – uz čiju pomoć sluga obavlja svoju zadaću. Sve što imaš samo ti je posuđeno da izvršiš svoju zadaću na zemlji. Pravi i jedini vlasnik svega jest Bog. A on svakome je povjerio određenu zadaću. Tu zadaću nećemo izvršiti ako budemo previše osjetljivi na sebe i na „svoje“ te se ponašamo arogantno, bahato i nasilno. Pred Bogom uvijek, a često i pred ljudima najuspješniji su krotki i ponizni. Preko čovjeka koji sebe pred Bogom i pred stvarnošću doživljava beskorisnim slugom, Bog redovito izvodi najveća djela.
Stav beskorisnog sluge, na žalost, stran je našem mentalitetu. Skloni smo preziru, banaliziranju, obezvređivanju, izdizanju iznad svega. Zauzimamo redovito oštar kritički, bolje reći negativistički stav: prema ljudima, prema institucijama, prema tradicionalnim vrednotama, prema idealima, čak prema Bogu. Vodi nas, čini se, dvostruki poriv: Prvo, otkriti istinu o svemu što je pred nama; drugo, skinuti to s prijestolja ili oltara na kojemu je eventualno postalo predmet štovanja. Prevladava uvjerenje da već sve znamo, da nas ništa ne može iznenaditi, osobito ništa dobroga, da na ovom svijetu nema baš ništa zanimljivog, ništa lijepog, ništa vrijednog. Već i dijete „sve zna“ i svemu se ruga.
Isus nasuprot tome veli da valja zauzeti stav beskorisnog sluge, tj. stav poniznosti i poštovanja – i pred Bogom, i pred svom stvarnošću. Prema logici vjere, ovakav stav je najrealniji i najispravniji. Bog, naime, nije skriven u nekim dalekim, maglovitim prostorima, nego je tu pred nama, i prilazi nam na razne načine: kroz ljude koje susrećemo, kroz radosti i žalosti, kroz uspjehe i neuspjehe, kroz ponude i udarce koje pruža život. Kroz sve to, uz ono što nam saopćava iskustvo, Bog nam također pruža i darove koji izmiču iskustvu, ali ih vjera prepoznaje i prihvaća – darove po kojima se već ovdje na zemlji na jedan skroman način ostvaruje onaj susret i ono sjedinjenje s Bogom koje će se u vječnosti ostvarivati u punini.