Vrijeđaju te izrugujući na najgrublji mogući način tvoje svetinje i još se čude što
se ljutiš. A ne znaju da se ne ljutim na njih, nego na sebe što me to uopće ljuti.
Zapravo sam ljut što još uvijek u nekih, pa čak i mnogih, nema barem toliko poštovanja
drugih, da se ipak ulazi u namjerno vrijeđanje. Netko će to zvati sloboda umjetničkoga
ili dizajnerskoga izražavanja. Ovih dana također se neki takvi čude da se ne dopušta
vrijeđanje Pape u Velikoj Britaniji, kao gdje je tu demokracija. Ajde, sada da pitam,
bi li netko od tih slobodnjaka i demokrata tako umjetnički, dizajnerski i demokratski
izvrgnuo ruglu svoju majku? Nama se također prigovara da smo osjetljivi. Pa nismo
čisti duhovi, nego ljudi vrijedni poštovanja kao i drugi. Stoga i kad nam se rugaju,
zapravo smo više žalosni nego ljuti, žalosni što se takvi slobodoumnici daju zarobiti
niskostima i to nuditi kao uspjeh; što od sebe prave karikaturu ne vodeći računa zapravo
o svojem dostojanstvu.