Uz liturgijska čitanja 24. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk
Bog prašta rado. U Evanđelju ove nedjelje Božji lik predstavljen je kroz tri prispodobe.
Prvo u liku dobrog pastira koji traži izgubljenu ovcu. „A kad je nađe“, veli Evanđelje,
„stavi je pun veselja na svoja ramena te, čim dođe kući, pozove prijatelje i susjede
pa im rekne: Radujte se sa mnom jer sam našao svoju izgubljenu ovcu!“ Bog nastupa
zatim u liku jednostavne žene koja na koljenima prolazi sva tamna mjesta svoje kuće
tražeći izgubljenu drahmu. Poput ove žene i Bog, duboko sagnut nad tamnim kutovima
ove zemlje, traži izgubljene ljudske sinove i kćeri. Na koncu Bog se predstavlja u
liku Oca koji je izvan sebe od radosti jer mu se vratio izgubljeni sin. Uđimo
dublje u sadržaj treće prispodobe. Sin postavlja Ocu zahtjev: „Daj mi dio baštine
koji mi pripada!“ Zahtijevati bezuvjetnu autonomiju znači stupiti u prostor grijeha.
Tamo gdje sam ja jedini gospodar, gdje ne odgovaram nikome osim sebi, gase se svi
pozitivni odnosi, ostajem jedino ja. Otac poštuje slobodu svoga sina. Bog poštuje
čovjekovu slobodu čak i onda kada će je zloupotrijebiti. Posljedice grijeha brzo
se pokazuju. Kad je nestalo novca, nestalo je i autonomije. Životni prostor pobunjenog
mladića jest sada među svinjama. Tu on konačno prepoznaje svoje stanje i donosi spasonosnu
odluku: „Ustat ću i poći ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi!“ Njegovo
kajanje je istinsko. Nije više okrenut prema sebi, nego prema Ocu. Lažno kajanje,
pa i skrupulozno samoproganjanje, čovjeka tjera da se neprestano vrti oko samoga sebe.
Lažno kajanje jest uvijek monolog. Pravo kajanje uspostavlja dijalog. Važna pretpostavka
pravog kajanja jest poniznost: „Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi
me kao jednog od svojih najamnika!“ Svaki put kada se nakon grijeha vratim Bogu,
moje ruke su pune prljavštine i slomljenih ostataka stvorova koje sam upropastio.
Kao grešnik ja pred Boga uvijek dolazim poderan, gladan, izudaran – poput izgubljenog
sina. Moju situaciju opisuju izrazi: „ljuta glad“, „oskudica“, „ljuske od mahuna“,
„nitko mu nije davao“, „svinje“. To je stanje koje stvaram izvan očinskog doma, to
je stanje moje autonomije... Otac već izdaleka ugleda svoga sina, „skače“ i trči mu
ususret, širi ruke da ga zagrli. U svakom sakramentu pomirenja nebeski Otac „skače“
i „trči“ prema meni, prljavom i poderanom, gladnom i žednom, i širi ruke da me zagrli,
i na ramena mi stavlja najljepše odijelo, i na noge najbolju obuću, a nečiste moje
ruke, na kojima su još vidljivi ostaci počinjenih zloća, ukrašava dragocjenim prstenjem,
i postavlja preda mnom stol da me počasti najbiranijim jelom. Svaki sakrament pomirenja
jest slavlje u Očevu domu... Bog prašta rado! Grijeh nije središte kršćanske poruke.
Mi kršćani gledamo na grijeh Božjim očima. A on je „tako ljubio svijet da je dao svoga
Sina Jedinorođenca da ne propadne nijedan koji u njega vjeruje“ (Iv 3,16). Bog je
veći nego grijeh. Njegova ljubav zagrlila je naš slomljeni svijet.