Umišljenost, teška bolest

Nedavno je jedan športski stručnjak izjavio da je teško voditi hrvatsku nogometnu reprezentaciju jer je u Hrvatskoj preko 4 milijuna izbornika. Duhovita je to primjedba glede nogometa, ali se može vrlo dobro primijeniti i na Crkvu. Kad se dobro pogleda tko sve i što se sve piše i govori o Crkvi, crkvenim ljudima, počevši od pape, a da se pritom čak ne zna ni njegovo ime, onda mislim da je društvo bolesno od najstarije bolesti, od koje se ni đavao nije izliječio pa onda tu bolest kao priljepčivu širi među nama, a to je umišljenost kao jedan vidik oholosti i samodostatnosti. Što meni papa ima kazati, što nam biskupi imaju poručiti. Ta pak umišljenost ima i drugu stranu, tj. zato imam ja reći papi, imam ja poručiti biskupima. Ružno i nekulturno, smiješno i jadno je čuti to od onih koji su ostali na vjerskim spoznajama još iz osnovne škole, koji se još jedva znaju prekrižiti ili izmoliti Očenaš, a da ne kažemo ništa o onima koji niti ne vjeruju, a biskupima savjetuju što bi morali raditi ili poduzimati. Slično je i s onima koji se nazivaju agnosticima, ili pak inovjercima. U biti oni potvrđuju, a da možda i ne znaju za Isusovu riječ, da iz punine srca usta govore, što bi naš narod lijepo rekao da svatko po sebi sudi. Kako je važno utvrđivati se u dobru, širini i otvorenosti srca i u drugima doista gledati bližnje, a ne ugrozu svoje umišljenosti.