Uz liturgijska čitanja 21. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk

Buđenje je neugodno. Nema mjesta na svijetu s kojim se čovjekovo tijelo tako savršeno sjedinjuje kao što je topli, ugodni krevet; i nema stvarnosti s kojom se čovjekov duh tako rado poistovjećuje kao što su iluzije i snovi. Buđenje je neugodno, bilo da se radi o nasilnom prekidanju fizičkog sna i na napuštanje toplog kreveta; ili o neumoljivom pozivu da napustimo iluzije i snove te se suočimo sa sivim, hladnim, stvarnim svijetom. Buđenje je neugodno; zato nije čudo da čovjek veliki dio svoga života provede u krevetu, a možda još veći dio života provede hraneći se iluzijama.
Živimo usred tromog i uspavanog kršćanskog svijeta. Već desetljećima i sebi i drugima propovijedamo dobroćudnog, blagog Boga, koji ne gasi stijenja što još tinja, poziva umorne i opterećene, prašta, za nas život daje. Sve je to istina. No, ova istina često puta služi kao izlika za pasivnost, za uljuljanost u san, za hranjenje iluzijom o cijeni vlastitog spasenja... Život nije san. Najvažniji zadatak svakog dana jest: probuditi se i ustati. Najvažniji zadatak svakog ljudskog života jest osloboditi se iluzija i stupiti u stvarni svijet. Najvažniji zadatak svakog kršćanina jest osloboditi se iluzije da vjera ne postavlja nikakve konkretne zahtjeve. Mi kršćani smo u velikoj opasnosti da Boga svedemo na privilegirane trenutke i privilegirana mjesta – krštenje, prva pričest, krizma, Božić, Uskrs, vjenčanje, smrt, crkva, svetište – te sebe uvjerimo da s Njim jedemo, pijemo, drugujemo... Bog je mnogo veći od svega toga i traži više... Mi kršćani trebali bismo ljude oslobađati od okova beznađa i straha, kojima ih zarobljuju ideologije nihilizma i besmisla, trebali bismo ljude buditi iz uspavanosti, razbijati u njima iluzije o lažnoj sreći... No, kako ćemo razbijati iluzije drugih ako su naše još veće?
Rijedak je čovjek koji ima sposobnost da točno u određeno vrijeme vlastitim snagama prekine svoj fizički san te iz toplog kreveta odvažno i lako uskoči u hladnu i neugodnu zbilju. Još je rjeđi čovjek koji spontano i lako izlazi iz svojih snova i iluzija te se odlučno i smjelo suočava sa surovom stvarnošću ovoga svijeta. Uvijek je potrebna neka budilica, neko pomagalo izvana... Ulogu budilice često imaju nemila životna iskustva. Ona su redovito posljedica neuređenih odnosa u društvu, zla prisutnog u svijetu i u nama, ili određenih uvjetovanosti kojima smo izloženi, prirodnih katastrofa, bolesti, smrti. Tvrde Isusove riječi, koje izgovara u Evanđelju ove nedjelje, također imaju ulogu budilice. Gospodin upozorava da su vrata koja vode u život uska. Zatvorena čak i onima koji misle da Boga dobro poznaju. Čak i oni mogu ostati vani, u prostoru očaja i plača.
Bog sigurno ne odbacuje čovjeka sve dok čovjek ne odbaci Njega. Tamo gdje smo mi davno odbacili svaku nadu, Bog se još uvijek nada. Konačna osuda nije drugo nego konstatacija da se čovjek definitivno zatvorio pred Božjom ljubavlju. Bog ne ostaje vječno zavijen u milosrdnu šutnju. Milosrdni će jednom postati Sudac... Milosrđe je pod naše noge stavilo čvrsto tlo, kroz tamu i divljinu svijeta prosjeklo put i postavilo cilj. No, tim putem i prema tom cilju treba ići. A hod je dosta puta vrlo naporan.