Uz liturgijska čitanja 19. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk
„Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo“ – veli Poslanica Hebrejima. Vjera
se temelji na Božjoj riječi koja naviješta nevidljive stvarnosti. Vjera u sebi krije
sigurnost kakve nema na ovoj zemlji, ali i prijetnju: Bog te može povesti i „onamo
kamo nećeš“, veli Isus (Iv 21,18). Ljudi su ponekad skloni sva negativna iskustva
povezivati s Bogom. Boga se plašimo i bježimo od njega. Vjerujemo možda u njega, ali
njemu ne... Vjerovati u kršćanskom i biblijskom smislu znači upravo vjerovati Bogu,
dopustiti mu da uđe u naš život. Vjerovati znači u ponoru koji prijeti prepoznati
Božju ruku i skočiti na nju. Vjerovati znači biti siguran da me Bog voli. Do ove
sigurnosti nije lako doći. Izraelova vjera zapalila se na jednom čudesnom iskustvu.
Na to iskustvo podsjeća odlomak iz Knjige mudrosti kojega donosi liturgija ove nedjelje:
„Noć, ona unaprijed bijaše najavljena ocima našim!“ To je bila noć punog mjeseca,
pashalna noć, noć kada je Izrael na neobjašnjiv način doživio Božju brigu i ljubav.
Usred te noći, naime, narod je prešao preko Crvenog mora kao po suhom, a neprijatelj
bio potopljen. Vjera Izraelova rodila se u toj noći i živi iz sjećanja na tu noć.
Kršćanska vjera rodila se također u noći. U toj noći ne dominira blijedo mjesečevo
svjetlo nego samo božansko Sunce – uskrsli Isus Krist. Pavao se poziva na više od
pet stotina svjedoka, na koncu navodi i osobni susret s Kristovim svjetlom. U susretu
s uskrslim Kristom čovjek doživljava snagu Božje ljubavi. Na ovom iskustvu temelji
se kršćanska vjera. Vjera svih nas vjernika-kršćana oslanja se na svjedočanstvo onih
koji su susreli uskrslog Krista i doživjeli njegovu ljubav. Na početku današnjeg
evanđeoskog odlomka Isus govori: „Ne boj se, malo stado, jer je Otac vaš odlučio da
vam podari Kraljevstvo!“ Ove riječi upućuje malenoj skupini najvjernijih učenika koji
su ga slijedili na putu prema Jeruzalemu. Bili su to sve odreda maleni, jednostavni
ljudi – priprosti muškarci i žene – na koje se nijedan centar svjetske moći ne bi
osvrnuo. No, upravo ti ljudi ostali su Isusu vjerni do kraja. Oni će uskoro postati
jezgra onih 500 svjedoka, koji su susreli Uskrsloga, a nakon susreta s njime krenut
će u osvajanje svijeta. Isusovo stado nikada nije veliko. I u vremenima kada je
Crkva bila najmoćnija Isusa i njegovo Kraljevstvo predstavljalo je uvijek tek „malo
stado“... Bogu ne trebaju brojke, ne treba mu ni ekonomska, ni vojna, ni medijska
moć. Bogu trebaju maleni, ponizni, otvoreni. Njima On podaruje iskustvo i moć svoje
ljubavi. Isusovo stado jest uvijek maleno – i brojem i sredstvima kojima raspolažu.
Ali je u isto vrijeme vrlo snažno, toliko moćno da mu Bog povjerava i sudbinu svoga
Kraljevstva i sudbinu ovoga svijeta. „Ne boj se, malo stado!“ – Ove riječi ne bismo
smjeli nikada zaboraviti!