2010-08-07 18:30:25

Uz liturgijska čitanja 19. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk


„Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo“ – veli Poslanica Hebrejima. Vjera se temelji na Božjoj riječi koja naviješta nevidljive stvarnosti. Vjera u sebi krije sigurnost kakve nema na ovoj zemlji, ali i prijetnju: Bog te može povesti i „onamo kamo nećeš“, veli Isus (Iv 21,18). Ljudi su ponekad skloni sva negativna iskustva povezivati s Bogom. Boga se plašimo i bježimo od njega. Vjerujemo možda u njega, ali njemu ne... Vjerovati u kršćanskom i biblijskom smislu znači upravo vjerovati Bogu, dopustiti mu da uđe u naš život. Vjerovati znači u ponoru koji prijeti prepoznati Božju ruku i skočiti na nju. Vjerovati znači biti siguran da me Bog voli.
Do ove sigurnosti nije lako doći. Izraelova vjera zapalila se na jednom čudesnom iskustvu. Na to iskustvo podsjeća odlomak iz Knjige mudrosti kojega donosi liturgija ove nedjelje: „Noć, ona unaprijed bijaše najavljena ocima našim!“ To je bila noć punog mjeseca, pashalna noć, noć kada je Izrael na neobjašnjiv način doživio Božju brigu i ljubav. Usred te noći, naime, narod je prešao preko Crvenog mora kao po suhom, a neprijatelj bio potopljen. Vjera Izraelova rodila se u toj noći i živi iz sjećanja na tu noć. Kršćanska vjera rodila se također u noći. U toj noći ne dominira blijedo mjesečevo svjetlo nego samo božansko Sunce – uskrsli Isus Krist. Pavao se poziva na više od pet stotina svjedoka, na koncu navodi i osobni susret s Kristovim svjetlom. U susretu s uskrslim Kristom čovjek doživljava snagu Božje ljubavi. Na ovom iskustvu temelji se kršćanska vjera. Vjera svih nas vjernika-kršćana oslanja se na svjedočanstvo onih koji su susreli uskrslog Krista i doživjeli njegovu ljubav.
Na početku današnjeg evanđeoskog odlomka Isus govori: „Ne boj se, malo stado, jer je Otac vaš odlučio da vam podari Kraljevstvo!“ Ove riječi upućuje malenoj skupini najvjernijih učenika koji su ga slijedili na putu prema Jeruzalemu. Bili su to sve odreda maleni, jednostavni ljudi – priprosti muškarci i žene – na koje se nijedan centar svjetske moći ne bi osvrnuo. No, upravo ti ljudi ostali su Isusu vjerni do kraja. Oni će uskoro postati jezgra onih 500 svjedoka, koji su susreli Uskrsloga, a nakon susreta s njime krenut će u osvajanje svijeta.
Isusovo stado nikada nije veliko. I u vremenima kada je Crkva bila najmoćnija Isusa i njegovo Kraljevstvo predstavljalo je uvijek tek „malo stado“... Bogu ne trebaju brojke, ne treba mu ni ekonomska, ni vojna, ni medijska moć. Bogu trebaju maleni, ponizni, otvoreni. Njima On podaruje iskustvo i moć svoje ljubavi. Isusovo stado jest uvijek maleno – i brojem i sredstvima kojima raspolažu. Ali je u isto vrijeme vrlo snažno, toliko moćno da mu Bog povjerava i sudbinu svoga Kraljevstva i sudbinu ovoga svijeta. „Ne boj se, malo stado!“ – Ove riječi ne bismo smjeli nikada zaboraviti! RealAudioMP3







All the contents on this site are copyrighted ©.