Samostani, pogodna mjesta za odmoriti dušu i tijelo

Samostani su tijekom ljeta najpoželjnija mjesta za odmor duše i tijela. Za mnoge su ponajviše mjesta na prolazu, strukture za kratkotrajan odmor. Osvrnuvši se na život u samostanu i na svoj redovnički poziv u razgovoru za našu radio postaju otac Roberto Fornaciari, benediktinac iz Camaldolija u Toskani, gdje brojni laici tijekom godine provedu dio godišnjeg odmora, rekao je kako je dugo tražio smisao svoga života. Gospodin me polako vodio da shvatim kako me zove u samostan. Kada sam se odlučio biti redovnik, trebao sam odabrati mjesto. Malo po malo zaključio sam da Camaldoli, benediktinski samostan, najbolje odgovara mojim željama. Svećenički poziv sam stekao kasnije. Živeći u zajednici, shvatio sam, na poticaj i zahtjev zajednice, prikladnost svećeništva ako se želi raditi s osobama, koje samostan ugošćuje. Shvatio sam, dakle, svećeništvo kao crkvenu službu za druge – rekao je otac Fornaciari.
Na upit kako se u samostanu očituje svećeništvo, rekao je kako je život svećenika redovnika drugačiji od života vanjskoga svećenika. Svećenici redovnici žive u zajednici i svoje svećeništvo očituju u liturgijskome životu samostana. Dogodi se da ponekad idemo u pomoć vanjskim svećenicima, da ih nakratko zamijenimo. Mi uglavnom svoje svećeništvo živimo u samostanskoj zajednici, liturgiji i u dijalogu s gostima – pojasnio je benediktinac.
Na upit kako redovničku duhovnost utjelovljuje u svećeništvu, rekao je da kao redovnik-svećenik nastoji očitovati Božju ljubav prema čovjeku. Bog traži svakog čovjeka, nastoji s njim stupiti u dijalog. U dodiru s ljudima nastojim im pomoći u traženju Boga. Bog traži čovjeka, a čovjek traži Boga, kao svećenik-redovnik trudim se da se tražitelji pronađu. Sretan sam što sam redovnik, što mogu živjeti u samostanu, premda to mnogi ne mogu shvatiti jer im se čini da živimo izvan svijeta. Možda upravo radi svog načina života redovnik može izgovoriti drugačiju riječ u odnosu na riječi koje se slušaju svaki dan – zaključio je otac Fornaciari.