Suradnice Krista Kralja

Godine 1926. na hodočašću hrvatskih orlica u Rimu Ivan Merz, sada blaženi, upoznao je Maricu Stanković i njezinu prijateljicu Viku Švigir sa tzv. „svjetovnim redom“ Družbe svetog Pavla, a već sljedeće godine na orličkom tečaju u Sarajevu javlja se kod njih želja za nečim sličnim. Marica to najavljuje Merzu, a on, radostan, gotovo proročki nagovještava „providencijalnog muža koji će ostvarenje uzeti u ruke“ u osobi oca Tomislava Poglajena, isusovca, koji će pomoći u osnivanju zajednice. Otac Poglajen je 1938. godine održao duhovne vježbe za pet prvih djevojaka i pravi skicu za institut „Zajednice Suradnica Krista Kralja“. Marica postaje voditeljica zajednice koja bi trebala pripremiti članice za poseban vid svetosti – posvećenih, ali u svijetu. Tako je nastao prvi svjetovni institut u Hrvatskoj.
Marica u svojim spisima naglašava da je u temelje Zajednice ukopan mladić sveta života, Ivan Merz, kao idejni začetnik Zajednice. Godine 1943. piše Nacrt pravila. Od 1947. do 1952. godine zajednica prolazi kroz mnoge kušnje komunizma: šest članica, a među njima i voditeljica, nalaze se u zatvoru. One koje su preostale na slobodi brinu o paketima za svećenike i svoje susestre u logorima. Marica prikazuje svoje patnje za Crkvu, hrvatski narod i zajednicu te je nakon povratka našla jaki pomladak. Duhovnik Zajednice, otac Ivan Kozelj, vodi brigu o Zajednici za vrijeme boravka Utemeljiteljice u zatvoru.
Nakon povratka iz zatvora Marica uređuje pravila u skladu s crkvenim propisima o svjetovnim institutima, koja su korigirana i konačno potpisana na blagdan svetog Luke, 18.10.1953. godine. Izmjenu i dopunu Pravila odobrio je Nadbiskupski Duhovni Stol u Zagrebu 06.10.1969. godine. Dana 8. prosinca 2007. godine kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, potvrđuje Konstitucije svjetovne ustanove Suradnice Krista Kralja usklađene sa Zakonikom kanonskog prava iz 1983. godine i relevantnim crkvenim dokumentima koji se odnose na posvećeni život u svjetovnim ustanovama.
Ovo se može primijeniti i danas i uvijek. Za ovakvo djelovanje potreban je dubok duhovni život prožet svakodnevnom euharistijom i molitvom. I ne samo to. Marica je zahtijevala od svojih suradnica: temeljitu izgradnju, duhovni život „jak i staložen“, koliko je moguće šire obrazovanje u svom zanimanju ali i dobru teološku podlogu, dnevno čitanje Svetog Pisma, obavezna adoracija bar nakratko. U isto vrijeme suradnica mora poznavati situaciju u društvu i pratiti medije, biti uvijek u tijeku zbivanja. Nakon oca Ivana Kozelja duhovnik Zajednice je otac Marko Matić.
Sama Utemeljiteljica govori u nacrtu Pravila iz 1943 godine: „Djelokrug rada i apostolata Zajednice je vrlo širok. Tako širok kao što je široko ljudsko djelovanje. Tako širok kao što je široka njiva kojom u ime Kristovo Crkva upravlja, na njoj ore, sije i zalijeva rast neumrlih ljudskih duša. Zajednica suradnica Krista Kralja nije odredila i neće ništa na toj njivi odrediti kao specifično svoje. Jer njezine su članice razne naobrazbe, raznih zvanja, raznih sposobnosti raznih životnih prilika, pa će prema tome i rad njihov biti raznolik. Prvo i glavno područje na kojemu suradnica Krista Kralja radi za kraljevstvo Kristovo jest njezino zvanje. Ona svoje zvanje ozbiljno shvaća i savjesna je i u najmanjim sitnicama njegovim. Ona će kao učiteljica ili kao činovnica, kao studentica ili kao radnica, kao kućna pomoćnica ili kao seljanka, ili pak kao fakultetski obrazovana žena, biti svjetlo Kristovo za svoju okolinu. Zajednica trenutno broji 61 članicu od kojih su 59 zavjetovanih i dvije pripravnice. Veći broj članica živi u Hrvatskoj a ima ih i u Vojvodini (Srbija), Crnoj Gori, Njemačkoj, Austriji, Italiji.
Marica je rođena 31.12.1900. godine na Gornjem gradu u Zagrebu i krštena je drugi dan u župnoj crkvi svetog Marka. U vjerničkom ozračju radničke obitelji i samostanske škole Sestara milosrdnica proživjela je sretno djetinjstvo i ranu mladost te stekla solidno opće obrazovanje, temeljit vjerski odgoj i prvi zanos za Krista. Bistra uma i vedre naravi pokazuje već zarana lakoću komuniciranja i nadarenosti za pisanje. Godine 1920. maturirala je na Učiteljskog školi. Svoj profesionalni rad započinje kao učiteljica u Hrvatskom Zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije vrši nastavničku službu u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini, te na Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu.
Bila je profesor hrvatskog jezika i povijesti. I dok s jedne strane revno obavlja sve svoje nastavničke dužnosti, ona se u svom oduševljenju "za Krista, za Crkvu, za duše" istodobno posvećuje i aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladih, najprije orlovskoj, a zatim križarskoj. Obavljala je i najodgovornije dužnosti. Predsjednicom Velikog križarskog sestrinstva bila je od osnutka 1930. godine do raspuštanja 1945. godine., a godinama uređuje i glasilo Za vjeru i dom, u kojem izlazi i najveći dio njezinih brojnih članaka o svim važnim temama vremena. Neumorno putuje po svim krajevima: organizira, drži predavanja i govore, raspravlja i razgovara, potiče i oduševljava. Njezin optimizam i vedrina, katolička radikalnost, širina pogleda i razumijevanje mladenačkih problema, osobna zauzetost i velikodušnost, prisnost i toplina njezina humora privlače mlade. Za svoje djelovanje među mladima u duhu Katoličke akcije primit će 1942. godine, kao prva žena u Hrvatskoj, i visoko crkveno odličje Pro Ecclesia et Pontifice.
Kao ugledna katolička djelatnica našla se odmah nakon završetka rata 1945. godine na udaru komunističkih vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Uhićena je 01.09.1947. godine i na suđenju 24. i 25.01.1948. godine - gdje je energično odbacila sve političke optužbe i hrabro zasvjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi - osuđena na pet godina zatvora. Kaznu je odslužila u ženskom logoru u Slavonskoj Požegi. Preostalih pet godina života provest će u Zagrebu u prisilnoj povučenosti i prividnoj neaktivnosti. Teško narušena zdravlja, ali nesmanjene radinosti, ona uspijeva, uz zdušnu podršku zatočenog nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca, uskladiti svoj institut s novim crkvenim propisima i doživljava 1953.godine njegovo puno crkveno priznanje.
Umrla je 08.10.1957. godine, smireno i predano, okružena svojim suradnicama. Njezin grob na 57. polju zagrebačkog Mirogoja posjećuju i danas mnogi štovatelji i molitelji. U podužem pismu sućuti kardinal Stepinac, sada blaženik, piše i ovo:“Moja iskrena sućut cijeloj Ustanovi radi ovoga gubitka! Ova je draga i plemenita duša posvetila sve sile svoga uma i srca za proširenje kraljevstva Božjega na zemlji i može zbilja biti uspoređena s onim velikim ženama iz prvih vremena kršćanstva, kojima je Gospodin bio sve, i koje su mogle s pravom govoriti s apostolom: 'Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.' Dana 16. studenoga 2006. godine kardinal Bozanić u prepunoj dvorani na Bogosloviji u Zagrebu otvara proces. Postulator kauze je Milan Pušec. Do sada je ispitano 26 svjedoka ali ono što je značajno Marica je, sada kao službenica Božja, zaživjela u hrvatskom narodu, prepoznata kao jedna između nas koja je sav svoj život posvetila Bogu i ljudima i koju je moguće slijediti i primijeniti u našim životima. Mnogi joj se molitvom utječu za zagovor i molitve im bivaju uslišane.