Uz liturgijska čitanja 17. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk
U slikovitom govoru Grka i Rimljana zmija koja grize vlastiti rep jest slika besmislenosti
ljudske sudbine. Čovjek je, naime, biće koje se neprestano vrti oko sebe samoga, oko
svojih interesa i briga, bolesti i nevolja. U toj vrtnji kao da se nalazi u nekom
ukletom, začaranom krugu iz kojeg ne može van. Ovaj krug, odnosno vrtnja, zaista jest
uklet i beznadan jer, tko se neprestano bavi samim sobom, na kraju i pronalazi jedino
sebe, a u sebi ne pronalazi drugo nego duboki, crni ponor. I što više u njega gleda,
to ponor postaje dublji i crnji. Dok molimo, mi se također najčešće vrtimo oko
samih sebe. Možda molimo često, možda i mnogo, ali se i tu neprestano bavimo svojim
interesima i brigama, bolestima i nevoljama. U većini naših molitava redovito se ponavlja
jedan te isti refren: „Bože, daj mi! Bože, čuvaj me! Bože, oslobodi me! Bože, brani
one koji pripadaju meni!“ Takva molitva uvijek ima samo jedan cilj, a taj cilj jesam
ja. Takva molitva ne čini nas nimalo mirnijima, nimalo sretnijima. I takva molitva
ne rješava ništa. Nikakvo čudo da mnogi razočarani molitelj odustaje od molitve jer
zaključuje: Od molitve nikakve koristi! Tko može pokrenuti Boga iz njegove ledene
ravnodušnosti! Molitva je besmislena! Molitva nikada nije besmislena. Bog nije
ravnodušan na ljudske vapaje i ljudske potrebe. No, naša molitva treba postati prava,
istinska. Najveći problem jest u temeljnoj pretpostavci od koje molitelj polazi. Dok
molimo, naime, mi rijetko vodimo računa o tome da molitvom stupamo u jedan novi svijet,
u svijet u kojemu vladaju drugi zakoni, da se upuštamo u jedan proces koji se ne odvija
po našoj logici. Molitva pokreće proces kojim više ne upravljamo mi nego Netko koji
je skroz različit od nas. I on usmjerava ovaj proces prema cilju koji je također skroz
različit od naših zemaljskih ciljeva. U molitvi čovjek stupa na tajanstveno tlo vjere
i upušta se u pustolovinu s Bogom. Vjera i molitva neodvojive su. Bez vjere molitva
nije drugo nego prazno naklapanje, bezobzirno zahtijevanje, ucjenjivanje, histerična
vika. Molitva postaje molitvom tek kada je ponese vjera. Onaj koji u vjeri moli,
svoju sudbinu povjerava Bogu i svoju glavu prigiba pred Božjom voljom. Onaj koji u
vjeri moli, dobiva dublji uvid u Božje biće, u Božju stvarnost, u smisao patnje, u
plodonosnu ulogu žrtve. Onaj koji u vjeri moli postaje svjestan da Bog jedini zna
sve, da poznaje i sadržaj tajne koja prekriva tamne momente ljudske sudbine. Onaj
koji u vjeri moli ima povjerenja u Božju ljubav i na tom povjerenju temelji svoj život.
On se uzda u Božju ljubav. On zna da Bog u svojoj nedokučivoj mudrosti sve vodi k
ispunjenju. Onaj koji u vjeri moli, moli ustrajno, mirno, nepokolebivo. On zna da
Bog zaista zaslužuje njegovo povjerenje i da ga neće iznevjeriti.