Uz liturgijska čitanja 15. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk

Na putu prema Jeruzalemu Isus je doživio susrete s raznim ljudima. Danas susreće pismoznanca koji ga pita: „Tko je moj bližnji?“ Isusov odgovor postavlja i njega i sve nas pred tri iznenađenja.
Prvo iznenađenje jest način na koji Isus odgovara. Započinje pričati jednu priču. Ova priča u ušima Židova zvuči šokantno, sablažnjivo. Govori, naime, o dva ravnodušna, nemilosrdna Židova i ljubaznom, milosrdnom Samarijancu. Stavljena u kontekst našeg kršćanskog ambijenta, ova priča zvučat će i nama šokantno: Priča zapravo govori o dva ravnodušna, nemilosrdna kršćanina (svećenika) i ljubaznom, milosrdnom nekršćaninu (poganinu).
Drugo iznenađenje krije se iza Isusova pitanja: „Koji se od trojice pokazao bližnjim?“ Isus poručuje: Nije važno jesu li se drugi približili mojoj nevolji, nego jesam li se ja približio njima. Ovakav pristup mijenja poredak svijeta. Navikli smo misliti da se u središtu svijeta nalazim ja i moja nevolja. A Isus veli: U redištu svijeta jest bližnji i njegova nevolja. Oko bližnjega i njegovih rana vrti se svijet. Odlučujuće pitanje nije, dakle: tko je moj bližnji? – nego: jesam li ja bližnji drugima?
Treće iznenađenje krije se u Isusovim posljednjim riječima: „Idi, i ti čini tako!“ Put između Jeruzalema i Jerihona slika je našeg užurbanog života. Svi mi žurimo od nekakvog Jeruzalema do Jerihona i natrag. Na tom putu pokreće nas pritisak mnoštva obveza: moram raditi, moram imati, moram se dokazati, moram platiti dug, moram se uskladiti s općim trendom, moram... Vrijediš onoliko koliki su ti rezultati; ako ih nema, ne vrijediš ništa. Zato moram...
Pripadamo društvu u kojemu je na faktore korisnosti i štetnosti svedeno sve, pa i ljude koji se nalaze na našem putu. Moj bližnji, potrebe moga bližnjega, rane moga bližnjega jesu nešto što na svome putu zaobilazimo. Nemamo jednostavno vremena. Obveze ne dopuštaju... Zato su uzdrmani, često i totalno razoreni i najelementarniji ljudski odnosi. Često čak i otac i majka dolaze kući teško pritisnuti problemima s posla, nervozni, nesposobni da se posvete djeci i jedno drugome. Problem nije u obvezama, poručuje Isus. Obveze ne moraju biti tvoj životni okvir. Neke obveze, istina, ne možeš izbjeći, ali neke možeš. Možeš ih bar pomaknuti, kao što je to učinio Samarijanac. I on je nekud žurio, ali se ipak zaustavio. Vrlo je važno sačuvati sposobnost da se, bar od vremena do vremena, malko odmakneš od svojih obveza. Obveza ne smije postati tvoj gospodar, a ti ne smiješ postati njezin rob. Ljubav prema Bogu i bližnjemu veća je od svih obveza – jest obveza svih obveza.
U središtu svijeta nisam ja, nije moja obveza, nije moj posao, nije moj uspjeh, nije čak ni moja nevolja. U središtu svijeta jest bližnji, njegova nevolja, njegova rana. Put od Jeruzalema prema Jerihonu proteže se preko čitavog svijeta, odnosno, preko čitavog mog života. Na tom putu nalaze se mnogi kojima još nisam postao bližnji.