Sestra Zdenka Kozina o Mostarskoj provinciji Školskih sestara Franjevki

Školske sestre franjevke koje djeluju u Hercegovini više od stotinu godina pripadaju Družbi Školskih sestara franjevaka Krista Kralja, međunarodnoj redovničkoj ustanovi papinskoga prava koja ima svoje središte u Rimu, a nastala je u Mariboru. Družba ŠSFKK ima svoje prapočetke u Grazu, u Austriji gdje se oko sestara Antonije i Franciske Lampel okupila skupina učiteljica, inače franjevačkih trećoredica u želji da, živeći ideal svetog Franje u zajednici, pomažu djevojkama koje nisu mogle stjecati naobrazbu u državnim ustanovama gdje se skupo plaćala školarina. Ova mala skupina dobila je (1843. godine) i crkveno odobrenje za samostanski život na podlozi Pravila III. reda svetog Franje. Sestre iz Graza otvorile su 1864. godine podružnicu u Mariboru.
Kasnije, željom i zalaganjem sestre Margarete Pucher i podrškom mjesnog biskupa Maksimilijana Stepišnika, mariborska se podružnica osamostalila i odijelila od matične kuće u Grazu i postala kućom maticom nove Družbe. Utemeljiteljica nove Družbe sestra Margareta, imenovana je 1869. godine prvom vrhovnom predstojnicom. Ideji osamostaljenja vodila ju je sućut prema siromašnoj i zapuštenoj djeci i misao da će sestre tako bolje odgovoriti okolnostima i potrebama svoga naroda. Prva podružnica mariborske Družbe Školskih sestara izvan slovenskog narodnog područja otvorena je u Mostaru, gdje su sestre došle na poziv mostarskoga biskupa fra Paškala Buconjića godine 1899. da preuzmu skrb za djecu u ženskom sirotištu koje je on tek bio otvorio. Ubrzo se javljaju i domaće djevojke za kandidatice, a zahvaljujući širokogrudnom biskupu Buconjiću otvorene su i nove podružnice. Hercegovačke sestre su u organizacijskom smislu bile povezane i ovisne o kući matici u Mariboru. Kandidatice iz Mostara su išle u Maribor stjecati prvu redovničku formaciju, a godine 1923. osnovan je novicijat u Mostaru. Devet godina poslije (1932.) osnovana je i vlastita Provincija posvećena Svetoj obitelji, a sjedište joj je u Mostaru.
Tko su školske sestre franjevke? Iz ovog karizmatskog naziva naše Družbe vidljivo je da smo najprije „učenice“ u školi Evanđelja, pozvane od Isusa naučiti kako postati učiteljice svega onog u čemu oskudijeva ovo naše vrijeme (bez obzira na djelatnost koju obavljamo). To što smo sestre očituje se u spremnosti biti uz čovjeka u nevolji. Posebice se zalagati za one koji nam ne mogu uzvratiti. Biti franjevka znači na veoma jednostavan način doživljavati Boga kao Oca, a ljude kao braću i sestre. Živjeti privlačnost Boga i okrenutost prema čovjeku. Zašto smo od Krista Kralja? Da produbimo svijest da je smisao našega života, odgoja i rada u naviještanju Kraljevstva Kristova u svijetu.
Poziv i poslanje cijele Družbe i naše Provincije najbolje je izraženo u načelu: „Uvijek odgovarati na molbe Crkve i svijeta koje nam se trenutno postavljaju“. Svrha ustanove ostala je uvijek ista iako su se oblici djelovanja uslijed povijesnih datosti mijenjali. Naša Družba je nastala s ciljem odgoja mladeži; to je i danas jedna od važnijih djelatnosti kojoj se sestre u trajnoj otvorenosti životu, posvećuju. Vraćajući se u protekla vremena vidimo prve sestre koje su svoju otvorenost drugima živjele usmjerene prema rubnim slojevima društva. Pouzdavale su se u Providnost i bile pune zanosa, hrabrosti i smionosti uputiti se u nepoznato. Početni oblik djelovanja Provincije Svete Obitelji bio je rad u sirotištu i u pučkim školama. Vrijeme između dva svjetska rata vrijeme je procvata i rasta ove redovničke obitelji. Sestre otvaraju više redovničkih kuća, dječjih zabavišta i ženskih stručnih škola. Proširuju djelatnosti te djeluju u bolnici, a radile su i u kućanstvu nekih crkvenih ustanova. Dolaskom nove komunističke vlasti naglo je zaustavljen rad i rast Provincije Svete Obitelji. Sestrama je oduzeto pravo baviti se odgojno - obrazovnim radom. Podržavljene su škole, oduzete kuće, zabavišta i internati. Sustavni progon i uništavanje očitovao se i kroz zatvaranje i mučenje mnogih sestara…
Djelatnosti u školama i drugim ustanovama u kojima su dotle nalazile i ostvarivale smisao postojanja, odjednom su iščezle. Sestre su ostale su i bez krova i bez kruha. Pa ipak, nisu izgubile vjernost idealima i pouzdanje u Boga pokazujući sposobnost i elastičnost koja razlučuje bitno od nebitnoga. Nastavile su živjeti i svjedočiti u novim okolnostima. Budući da se gotovo nigdje nisu smjele pojavljivati u redovničkom odijelu, prihvatile su u početku, djelovanje u građanskom odijelu. Putovi su ih vodili novim načinima služenja. Sestre djeluju u župnom apostolatu kao sakristanke, orguljašice, katehistice i domaćice, rade u bolnicama i staračkim domovima, u domovima za hendikepiranu djecu. Odgovarajući potrebama ljudi svoga vremena sestre su slijedile selilački usud svoga naroda odlaskom u inozemstvo i djelujući među Hrvatima koji su bili prisiljeni napustiti Domovinu u potrazi za kruhom ili zbog političkih razloga.
Domovinski rat vođen u BiH ostavio je vidne tragove i u zajednici Školskih sestara. Godine 1992. spaljen je i uništen do temelja samostan u Bijelome Polju, koji je imao osobito mjesto u Zajednici. Počeci ovog samostana sežu u vrijeme naših mostarskih početaka, kada je na ovoj podružnici otvorena osnovna škola za potrebe djevojčica iz mostarskog sirotišta. Zakonom o nacionalizaciji (1949. godine) oduzete su sve kuće osim ove koja je postala „krov nad glavom“ za cijelu Provinciju. Gotovo 50-ak godina nakon II. Svjetskog rata ovaj je samostan bio duhovno središte i kuća u kojoj je živjela gotovo trećina Provincije. Tu je bio novicijat, sjedište provincijske uprave, kuća u kojoj su starije sestre mogle mirno provoditi svoje dane. Stoga je sestrama najteže palo napuštanje ovog samostana. Božjom Providnošću koja se očitovala u velikodušnoj solidarnosti mnogih sagrađen je novi samostan i sestrama omogućen povratak na izvore. Ovdje s radošću ističem da ćemo na svetkovinu Krista Kralja ove godine zahvalno obilježiti stoljetnicu dolaska prvih sestara na bjelopoljsku podružnicu.
Promjene nastupile nakon domovinskog rata ponovno su sestrama otvorile mogućnost da se posvećuju djelatnostima koje su bile bliže našoj izvornoj karizmi. Preuzele su rad u Ustanovi za odgoj i skrb djece i mladeži „Majčino selo“ u Međugorju, te vode vlastiti dječji vrtić u Kiseljaku. Tu je i internat za studentice u Mostaru. U izgradnji je duhovni centar i dječji vrtić u Bijelome Polju. Uvođenje vjeronauka u školski sustav odgoja otvorilo je također široko polje rada. Može se sa sigurnošću reći da je danas 40-ak naših sestara uključeno u odgojno – obrazovni rad čime je obuhvaćeno više od 10 000 djece i mladih u Domovini i inozemstvu. Pojavljuju se i neki novi pokušaji djelovanja: rad s djevojkama u obliku molitvenih seminara, rad s franjevačkom mladeži, sudjelovanje u medijima i djelovanje na području socijalne skrbi i karitativnoga djelovanja. Danas Provincija Sv. obitelji broji 220 sestara koje djeluju u Hercegovini, Bosni, Hrvatskoj, Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj, Kanadi i u Sjedinjenim Američkim Državama. Članica naše Provincije s. Natalija Palac kroz posljednjih 12 godina obnaša službu vrhovne predstojnice Družbe. Imamo i tri djevojke u početnoj redovničkoj formaciji. Ljudski gledano, malo, ali dovoljan znak da smo Bogu potrebne i u ovom vremenu. Ako budemo dostojno živjele svoj poziv, nadamo se da će nam Bog biti darežljiv. Za nas je bitno: iz ljubavi za Isusa Krista živjeti u jedinstvu s cijelom Crkvom, živjeti iz molitve, sakramenata i svojih zavjeta. To će onda zračiti iz nas i druge privlačiti.
Da bi danas uspjele naći odgovor na izazove svijeta i potrebe Crkve ostaje nam učiti na povijesnoj baštini naših sestara koje su znale da je od pitanja čime se bavimo za nas važnije znati tko smo i zašto smo to što jesmo. Tim više što poslovi kojima se bavimo postaju sve više u društvenoj domeni, i preuzimaju ga kršćanski laici. U svijetu koji je sklon ekstremnom individualizmu, gdje na pozornici ostaju samo najsposobniji i najbogatiji, čuje se uvijek iznova tihi glas: treba nam oaza mira, treba nam ponovo nada… Zajedništvo osoba, koje su sposobne podijeliti ne samo materijalna dobra, nego i vlastite planove, nadanja, ideale, može biti znak koji upućuje na jedan drugačiji način života, koji ukazuje da je Bog prisutan na ovoj zemlji i da je lijepo, a ne teško biti Božji. Traži se svagdanji napor i strpljivost, sposobnost svaki dan započinjati iznova u duhu svetog Franje koji nam je ostavio oporuku: „Započnimo služiti Gospodinu, Bogu našemu, jer do sada smo malo učinili (FF 1237).