Uz liturgijska čitanja 12. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Danijel Koraca

Liturgijska čitanja ove 12. nedjelje kroz godinu progovaraju nam o temi identiteta. Riječ identitet danas se rabi u svakakvim konotacijama. Gotovo je postala magična, mistična, nedodirljiva. Identitet je nešto na što svatko ima neotuđivo pravo. Postavlja se međutim pitanje na osnovu čega se određuje identitet? Identitet je nešto meni vlastito, ono po čemu sam ja prepoznatljiv, nešto što me razlikuje od drugoga, ali istovremeno može biti i nešto što me s drugim povezuje.
Kršćanin kada govori o svom identitetu, a taj bi ga trebao određivati u svakome smislu, ne može zaobići riječi današnjega drugog čitanja iz poslanice sv. Pavla Galaćanima. „Koji god ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste … Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ Identitet kršćanina je biti zaodjenut Isusom Kristom. Ta zaodjenutost nije poput nekog ogrtača kojeg nabacujem na sebe kad mi odgovara. Biti zaodjenut Kristom znači da moja tkanina, tkanina moga bića postaje prožeta Kristovom tkaninom i to na način da se više ne može reći ovo je moje vlakno, a ovo Kristovo, tj. ovo sam ja, a ovo je Krist. Poput one Pavlove: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.“ To pak znači da iz dana u dan trebam sve više produbljivati svoj odnos s Kristom. Kristove misli trebaju postati moje, njegove vrijednosti moje vrijednosti, njegov način ponašanja moj način ponašanja, itd. Za kršćanina to ne bi trebala biti samo mogućnost, nego obveza. I to ugodna obveza jer biti u Kristu od mene stvara cjelovitog čovjeka, ostvaruje moj pravi identitet, ono što me označuje, a to je da sam Božje voljeno dijete. Može li se onda kršćanin zaogrtati nečim drugim, nečim što ne ide u korak s Isusom i njegovim naukom? Je li moguć takav nekakav duhovni transvestizam? Nažalost svjedoci smo takvih pojava i u Crkvi. Raznorazne identitete pretpostavljamo identitetu Božjeg djeteta. Ponašamo se u odnosu na svoga Nebeskoga Oca poput rasipnoga sina: daj mi ono što me ide. Ja želim vlastiti identitet, ja ću odrediti i određivati koje su odlike toga mog identiteta. Ja postajem mjerilo, i onaj koji se protivi ili ne slaže s mojim odrednicama, taj zaslužuje biti barem novčano kažnjen, ako ne i pritvoren. Onaj koji zastupa načela odjevenosti Isusom Kristom taj zapravo diskriminira sve ostale. Koliko čovjekova grijehom ranjena narav može izopačiti i izopačava Stvoriteljevu sliku – samoga sebe?
Isus u današnjem evanđelju apostolima postavlja dva vrlo važna pitanja. Jedno glasi što kaže svijet tko je on, a drugo glasi što kažu oni tko je on. Isusovo pitanje jasno razlikuje mišljenje svijeta, okoline, mnoštva, ono što zovemo javno mnijenje, od osobnoga stava. Premda nam se odgovor na ovo pitanje čini jasnim ono je presudno za moj život. Tko je za mene Isus Krist? Postoje danas, kao što su postojale i u Isusovo vrijeme, razne teorije o njegovu identitetu. Raspon je išao od vinopije preko bogohulnika do Božjega Sina. Niti danas se stav prema njemu nije promijenio. No, njega ne brine što se o njemu govori, za njega je važan stav onih koji su uz njega, koji se zovu i smatraju njegovim sljedbenicima. Pitanje koje si ja trebam postaviti je upravo: koga to ja slijedim? Slijedim li nekog dobrotvora koji nastoji svima pomoći; možda revolucionara koji nastoji promijeniti društveni i religijski poredak; ili nekog učitelja koji zastupa neke nove ideje, nove maksime? Idem li za njim jer idu i drugi, ili sam osobno uvjeren u ono što govori? Mnogo se može pitanja postaviti kad razmišljamo tko je za mene Isus Krist, no ono najvažnije je: jeli on za mene Spasitelj. Priznajem li ja tu osobu u koju gledam, probodenu na drvetu križa, mojim Otkupiteljem? Ako je moj odgovor pozitivan, onda i meni kaže one iste riječi koje je rekao onima koji su išli za njim: uzmi i ti danomice svoj križ i idi za mnom. Prihvati paradoks s kojim se susreću oni koji me slijede, nauči da umirenje rađa životom. Ne možeš sam svoj život spasiti, potrebna ti je moja smrt, ona ti daje život.