Uz liturgijska čitanja svetkovine Presvetoga Trojstva razmišlja otac Danijel Koraca

Premda je Presveto Trojstvo neprestano uključeno u život Crkve i premda se svako liturgijsko slavlje Crkve odvija unutar te tajne – upućeno Ocu, po Sinu u Duhu Svetome – danas na poseban način liturgijski proslavljamo svetkovinu Presvetoga Trojstva. Može li čovjek išta govoriti o tajni, može li ju uopće dohvatiti? Ili može samo njezine tragove otkrivati oko sebe. Nazrijevši ju može pred njom samo pasti na koljena. Čovjek sam ne može doprijeti do tajne Presvetoga Trojstva, nego se ona čovjeku trebala objaviti, a objavljivala se postupno. Jedan Bog u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Teološko promišljanje i formuliranje ove tajne je raslo kroz stoljeća. Dogma o Presvetom Trojstvu proglašena je na nicejskom koncilu 325. godine, a vjerovanje koje u misi najčešće molimo formulirano je na ekumenskom saboru u Carigradu pedesetak godina kasnije, 381. Crkva ne vjeruje u Presveto Trojstvo zato što ga je uspjela shvatiti, što je na neki način protumačila relacije koje su unutar Boga. Ona vjeruje u Trojedinoga Boga jer joj se on tako objavio. Sveto pismo nam od svojih prvih stranica govori o jednome Bogu. Sama svijest o postojanju jednoga Boga rasla je i kod Židova. Vjerovali su u jednoga koji je bio njihov Bog, a oni njegov izabrani narod, ali su istovremeno vjerovali kako postoje bogovi drugih naroda. Sjetimo se samo proroka Jone koji bježi u tuđu zemlju da se sakrije od Jahve. No, uviđa da to nije moguće. Pojavkom Isusa Krista otkriva nam se nova istina o Bogu. On je jedan, ali u njemu postoji trojstvenost. U više navrata Isus govori o svome jedinstvu i istobitnosti s Ocem. „Otac i ja jedno smo“, u današnjem evanđelju čujemo: „Sve što ima Otac, moje je“. Istovremeno svojim učenicima obećava poslati Duha Svetoga koji će ih upućivati u svu istinu kad on ode Ocu. Nalog koji Isus daje apostolima na uzašašće, a koji nam je zapisao sv. Matej u svom evanđelju, govori da se svi narodi učine njegovim učenicima krštenjem u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.
Najjednostavnija i najsažetija ispovijest naše vjere je kada započinjemo liturgijsko slavlje, bilo koji posao, svoju molitvu, upravo u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Kršćanski je život obilježen uranjanjem u taj misterij Boga kojega kroz život nastojimo upoznati.
Iako je važno što bolje i jasnije izraziti teološku misao o Presvetom Trojstvu, za naš svakodnevni kršćanski život nije od presudne važnosti upoznati relacije unutar Presvetoga Trojstva, nego ono što Trojstvo čini na van, što čini za čovjeka, što čini za mene. Već je Mojsije upoznao Boga kao onoga koji je spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, koji je milosrdan i milostiv. Takav Bog nam se još jasnije objavio upravo u osobi Isusa Krista. Za kojega sam Isus govori da je do te mjere ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Naš Bog nije Bog koji kažnjava nego koji spašava, nije Bog koji sudi, nego koji prašta, nije Bog koji je strog, namrgođen i ljut, nego Bog koji je nježan, blag, koji ljubi. Možda je tu i najveći problem. Možda bi nam bilo lakše kad bi Bog postupao s nama kao kakav policajac, kao kakav sudac, pa kad god napravimo nešto loše da, slikovito rečeno, dobijemo po prstima. Međutim ne, on je samog sebe predao za nas. Sebe samoga je kaznio, svoga Sina je dao da bude mučen i ubijen, kako bismo mi živjeli. Nama je dao slobodu da tu ljubav ili prihvatimo ili odbacimo. Rekoh, možda bi nam bilo lakše da nas je jednostavno prisilio, ali ne. Sami možemo birati i upravo zbog toga što tako često krivo izabiremo osjećamo se jadno, izgubljeno, zarobljeno. U takvim stanjima mi nemamo povjerenja u Boga, ne vjerujemo u njegovu dobrotu. Na neki način čovjek se i olakša kad zapravo za ta svoja stanja okrivi Boga, kad njega proglasi krivcem što stvari u svijetu ne funkcioniraju. Lakše je proglasiti nekoga krivim, nego na sebe preuzeti dio odgovornosti. U takvo stanje čovjekovo želi doći Bog, želi nam poručiti: da stanje u svijetu je jadno, mučno, tvoj život nije lagan, nije bez problema, ali ja nisam tu da te osudim, nego da te spasim. Bog se u Isusu Kristu objavio kao onaj koji čovjeka želi spasiti.