Družba sestara Kćeri kršćanske ljubavi svetog Vinka Paulskog
Ne znam da li ću uspjeti predstaviti u par minuta tristo sedamdeset sedam godišnju
povijest naše „ Male Družbe“ kako ju je rado nazivao naš utemeljitelj Sv. Vinko.
Doista sve je počelo davne 1617. godine kada je Vinko, dok se spremao pristupiti oltaru,
saznao za konkretnu potrebu jedne obitelji iz njegove župe, čiji su svi članovi bili
ozbiljno zdravstveno ugroženi, bolesni. Mijenja on temu pripremljene propovijedi i
u homiliji na sebi svojstven način govori o djelotvornoj kršćanskoj ljubavi, kako
bi oduševio svoje župljane za pomoć bolesnima. Učinak te propovijedi vidio je odmah
poslije svete mise kada se i sam uputio u posjet obitelji. Vinko ponukan Duhom, kao
mudri organizator već nakon dva dana utemeljuje bratovštinu “Gospođe kršćanske ljubavi“
za organiziranu pomoć bolesnima u svojoj župi, Šatijo de Domb. Odmah im daje i pismene
upute, norme služenja siromasima. Da se iz ovih bratovština razvila Družba Kćeri
kršćanske ljubavi djelomice je zaslužna i Margareta Naso. Bog je Vinku poslao tu mladu
djevojku, pastiricu, po kojoj mu je pokazao kako samo siromasi mogu istinski služiti
siromasima. Ona je, kao prvi cvijet općenito Vinkovske obitelji, umrla služeći siromasima,
na polju, navukavši na sebe kugu od bolesnice koju je njegovala. I poput svakog djela,
koje je od Boga, kako sam Vinko kaže, i ovo, brzo se širilo po cijeloj Francuskoj.
A 29. studenog 1633. g. u Parizu će sama voditeljica bratovština, Sv. Luiza de Marillac
s 12 djevojaka započeti život Bogu posvećen do tada nepoznat Crkvi, samo s jedno svrhom:
Služiti Kristu u siromasima ne unutar samostanskih zidina, već na ulicama Pariza i
cijele Francuske: po kućama, u bolnicama, sirotištima, bojišnicama, u zatvorima i
na galijama. Moram to naglasiti, Vinko nije utemeljio redovničku zajednicu, već Družbu
apostolskog života, što do tada nije bilo Crkvi poznato. A danas? Gdje smo i tko
smo poslije gotovo četiri stoljeća? Čujmo Vinkovu izjavu kada je sam ispripovjedio
gore navedeni događaj: “Eto kćeri, takav je bio početak vaše Družbe. Kako nije bila
u to vrijeme ono što je sada, smijemo držati da još nije ono što će biti kad je Bog
prema svojoj namjeri dovrši“. (Sv. Vinko P. 13. veljače 1646.) Ovo se Vinkovo proroštvo
doista obistinilo. Družba je danas prisutna na svim Kontinentima, u 78 provincija
i jednoj pokrajini Albanija-Kosovo, koja se razvila iz Slovenske provincije, kojoj
i sama pripadam. Po ovogodišnjoj statistici na Generalnom kapitulu, Družba je još
uvijek najbrojnija ženska kongregacija u Crkvi, broji 19.436 sestara, prisutnih tamo
gdje je prisutno: duhovno i materijalno siromaštvo nastojeći da svojim svestranim
služenjem promjene grješne strukture koje su uzrok bijede. Pomažu svojoj braći i sestrama
doći do vlastitog dostojanstva i napretka i surađuju sa svima koji brane njihova prava,
(K 24e), sa svim živim silama Crkve kao i s raznim drugim vladinim i nevladinim organizacijama
i družbama. U Hrvatskoj smo prisutne od 1884. Za vrijeme domovinskog rata i poraću
prinuđene smo bile zbog nedostatka sestara zatvoriti šest zajednica. Ostale smo samo
dvije zajednice od 12 sestara: Volosko kod Opatije i Zagreb, te jedna filijala u Novigrad
na Dobri kod Karlovca. Nastojimo živjeti svoju karizmu služeći svim potrebnima. Naše
djelatnosti u Hrvatskoj su: rad u bolnici (1 sestra), u staračkom domu (jedna sestra),
školski vjeronauk i rad na župi (dvije sestre), Međubiskupijsko sjemenište na Šalati
(jedna sestra). Jedna je sestra tajnica i bilježnik kod Interdijecezanskog ženidbenog
Suda prvog stupnja u Rijeci. Četiri sestre su djelitelji Sv. Pričesti, osnivamo i
vodimo Marijansko-Vinkovsku mladež; Vodimo Vinkovu udrugu mladih, duhovne obnove za
žene i nudimo naše skromne prostore onima koji si ne mogu priuštiti odmor u luksuznim
hotelima Opatije. Ostale sestre nastojimo služiti svima koji nas trebaju po domovima:
bolesnima, invalidima, starijima i osamljenima, te sudjelujemo na mjesečnim susretima
Vjera i svijetlo. Slaveći jubilarnu godinu, 350. obljetnicu smrti Utemeljitelja
želimo dozvoliti Duhu Svetom da nas preobrazi kako bi i mi danas prepoznale znakove
vremena, bijedu današnjeg modernog čovjeka i odvažno odgovorile Vinkovim duhom u poniznosti,
jednostavnosti i ljubavi. Jedino tako možemo opravdati ime koje nosimo: SLUŽBENICE
SIROMAHA. Kako ste sigurno zamijetili u ovom kratkom povijesnom izvješću naše Družbe
više je puta upotrijebljena riječ Službenice ili služenje. Te riječi nas podsjećaju
na Onu, koja je prva u povijesti rekla: „Evo službenice Gospodnje“ i znamo što se
na tu riječ poslije zbilo - Utjelovljenje Božjeg Sina. Vinko nije neki teolog, Mariolog,
ne daje nam neki sistematski traktat o Blaženoj Djevici Mariji, ali on skoro u svakoj
konferenciji upućenoj sestrama stavlja za uzor (model), Nju i njezina Sina: „Činiti
ono što je činio Božji Sin dok je živio na zemlji; i Njegova Majka, Marija“. I onu
prvu bratovštinu posvećuje Njoj. A Luiza de Marillac 1644. u poznatom francuskom marijanskom
svetištu, Šartru izručuje Bogu po rukama Bl. Djevice Marije tek nastalu Družbu moleći
ga, da je radije uništi, nego da postoji protiv Njegove volje. Samo nebo je odgovorilo
na tu pravu pobožnost do Marije u događajima, svima dobro poznatim, 1830. god. u našoj
kući matici u Parizu, kada je Blažena Djevica Marija preko naše sestre Sv. Katarine
Laboure dala svijetu Čudotvornu medaljicu. A najveće milosti što ih je Družba mogla
doživjeti zadnjih godina jest svakako proglašenje blaženima: S. Rozalije Rendy, 2003.
iz Francuske, BL: Lindalve Justo, iz Brazilije, mučenice 1993. g, a proglašene blaženom
2007. i dvije sestre, godine 2008: Bl. Giuseppina Nikoli iz Sardinije , te BL. Marta
Wiecka iz Ukrajine. Dakle, isplati se živjeti Vinkovu karizmu služenja i postići svetost.
To je i naš konačni cilj, zar ne? Tako budi, Amen. Gospodine, Bože Svemogući, Oče
siromaha, daješ nam milost slaviti ove godine 350. obljetnicu smrti Sv. Vinka i svete
Lujze. Zahvaljujemo ti na toj neizmjernoj milosti. Neka nas po njihovom zagovoru
što potpunije preobrazi onaj dar Duha kojega si njima dao. Neka Duh ljubavi tako ispuni
srca i um da naša ljubav prema braći i sestrama, prema odbačenima i prema onima koji
su na rubu društva bude nježna, pozorna i sućutna, da znade prepoznati čovjekove potrebe
i bude beskrajno domišljata…Daj da postanemo mnogima znak nade, kao što su to bili
Vinko i Lujza, suputnici na putovanju morem života.