Uz liturgijska čitanja 6. vazmene nedjelje razmišlja o. Danijel Koraca

U današnjem evanđelju čujemo kako Isus svojim učenicima govori: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ Ova Isusova rečenica osvjetljava nam pravu istinu o svrsi ljudskoga života i kako tu svrhu ostvariti. Nekada je prva istina koja se učila na vjeronauku bila: Zašto sam na svijetu? A odgovor je glasio: Na svijetu sam zato da Boga upoznam, da ga ljubim, da mu služim i tako u Nebo dođem.
Promatrajući svijet oko sebe, naše suvremenike, uočavamo da mnogi ne znaju zašto su na svijetu, a kamoli kako živjeti. Pojednostavljeno, tu našu dezorijentiranost označujemo kao posljedicu stresa. No, je li samo naš današnji stil življenja, naša neurotična žurba kroz svakodnevicu i obveze koje nam ona nosi razlog što se osjećamo sve lošije? Je li doista stres kriv za sve? Nešto ima sigurno i u tome. No, stres je često puta samo posljedica, posljedica izgubljenog kompasa, krivo postavljenih vrijednosti, gradnje života bez temelja, bez cilja. Temelj našega života treba biti Isusova riječ, a cilj nam je nastaniti se u kući Očevoj. Vjerujemo li mi uopće da nakon ovog zemaljskoga života dolazi život u zajedništvu s našim Bogom? Ivan nam u Knjizi otkrivenja, iz koje danas čitamo odlomak, na tako bogat način opisuje tu stvarnost nebeskog Jeruzalema, proslavljene Crkve. To je stvarnost koja nas čeka, ali koja se počinje ostvarivati već sada. Već sada mogu živjeti zajedništvo s Bogom.
Mi danas sve manje slušamo i živimo po Isusovoj riječi. Činimo što hoćemo pa onda to objašnjavamo ili racionaliziramo upravo riječima: pa ja ljubim Boga, on meni puno znači. I dobro je da nam puno znači, i da ga nastojimo ljubiti, ali iz ovih Isusovih riječi jasno nam je da ne možemo odvojiti ljubav prema Bogu od čuvanja njegovih riječi, i to u cijelosti, a ne samo onih riječi koje mi odgovaraju. To dvoje nije u suprotnosti. Onaj koji pravo i iskreno nekoga voli, onda taj nastoji ne činiti ono što će taj odnos remetiti. Kako se često događa da smo si mi sami propisali zapovijedi koje moramo vršiti, a isključili one koje nam ne odgovaraju. Kako često za sebe imamo jedna mjerila, a za druge drugačija. Može li onaj koji iskreno ljubi Boga isključiti bilo koju od zapovijedi, prečuti i ne čuvati Isusovu riječ? „Riječ koju slušate nije moja, nego od Oca koji me posla.“ Očeva riječ – prisjetimo se proslova Ivanova evanđelja – Očeva riječ je Riječ koja je postala tijelom, koja se nastanila među nama. Očeva riječ je Isus Krist – njegova djela govore više od riječi. Njegova riječ upravo ima snagu jer je potvrđena djelom. Njegov život nam je primjer čuvanja Očeve riječi, življenja po njoj i onda kada nam je ona teška. Sjetimo ga se u Maslinskom vrtu. „Ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“
Ljubav nije neki površan osjećaj, nije neka sentimentalnost. Ljubav je i te kako stvar i razuma, odluke. Jer ako se vodimo samo svojim osjećajima onda smo poprilično nestalni u životu. I sami znamo koliko se često naši osjećaji i naše raspoloženje tijekom dana mijenja. Kad u te svoje osjećaje ne bismo uključili i svoj razum, onda bi po našim ulicama sigurno teklo još više krvi. Onda bismo još manje međusobno komunicirali. Da li bi i jedan brak trajao duže od nekoliko dana, ili čak sati? Koliko bi tek onda bilo zapuštene ili zlostavljane djece, neobavljenih poslova, neispunjenih obećanja. Mogli bismo ljubav o kojoj Isus govori identificirati s riječju odgovornost. Onaj koji se odgovorno ponaša prema svome životu, prema svojim obvezama, prema ljudima oko sebe, prema stvorenome, prema Bogu – taj ljubi, taj čuva njegovu riječ i nastoji ju u svome životu utjeloviti.