Bivši glavni rimski rabin Elio Toaff, 30. je travnja navršio 95 godina. Tom se prigodom,
na stranicama talijanskoga dnevnika 'Corriere della Sera', povjesničar i utemeljitelj
Zajednice svetoga Egidija Andrea Riccardi prisjetio rabinova života. Rođen 1915. godine
i odrastao u Livornu, bio je podvrgnut poniženjima rasnih zakona. Nakon što je uz
mnogo teškoća diplomirao pravo, jer nijedan profesor nije htio jednoga Židova pratiti
u radu na diplomskoj radnji, Elio Toaff se želio vratiti braći u Palestinu, ali ga
je otac uvjerio da rabin treba ostati uz svoj narod. Dok je 1943. godine bježao zajedno
sa suprugom Lijom, uhitili su ga pripadnici SS-odreda i osudili na strijeljanje, od
kojega ga je spasila molitva. Jedan kapetan ga je, naime, vidio kako se moli, smilovao
se i pustio ga da pobjegne. Od tada je, i kao poglavar najveće židovske zajednice
u Europi, nastojao židovstvo učiniti važnom, iako manjinskom, sastavnicom talijanskoga
društva, pokazujući kako je „različitost“ židovstva bogatstvo za zemlju. Godine 1986.
primio je Ivana Pavla II.; bio je to povijesni događaj, jer je prvi put jedan Petrov
nasljednik ušao u sinagogu. Iz toga se razvilo dugo prijateljstvo. Kada je 2005. godine
Ivan Pavao II. preminuo, Toaff je bio jedini kojega je papa Wojtyła spomenuo u oporuci,
a rabin je bio prisutan na Papinu pogrebu na Trgu svetoga Petra. Gotovo je stotinu
godina povijesti sažeto u životu čovjeka za kojega je najvažnije, kako je više puta
istaknuo, „učiniti druge sretnima, jer ako su drugi sretni i ja sam sretan“.