O prvenstvu poslušnosti Bogu i pravome značenju pokore i oprosta u kršćanskome životu
govorio je Benedikt XVI. u homiliji na misi s članovima Papinskog biblijskog povjerenstva
u kapeli svetoga Pavla u Vatikanu. Poslušnost Bogu ima prvenstvo – podsjetio je
Papa pozivajući se na riječi svetoga Petra pred Velikim svećeničkim vijećem: „Treba
se pokoravati Bogu a ne ljudima“. Poslušnost Bogu daje Petru slobodu da se opre vrhovnoj
vjerskoj ustanovi. Isto tako, Sokrat se pred sudom u Ateni, koji mu nudi slobodu pod
uvjetom da više ne traži Boga ne treba pokoriti tim sucima, kupiti svoj život gubeći
sebe, nego se treba pokoravati Bogu. Izvor slobode je u poslušnosti Bogu. Naprotiv,
u modernim vremenima – primijetio je Papa – veliča se oslobađanje čovjeka, čak i od
poslušnosti Bogu: čovjek bi bio slobodan, neovisan, i ništa drugo. Ali ta je neovisnost
ontološka laž, jer čovjek nije sebe stvorio niti postoji za sebe: to je politička
i praktična laž, jer su suradnja i dijeljenje slobode potrebni čak kad Boga ne bi
bilo; ako je Bog nedostupan čovjeku, onda je konsenzus većine vrhovna mjera. Stoga
konsenzus većine biva zadnja riječ kojoj se moramo pokoravati, a taj konsenzus – znamo
iz prošloga stoljeća – može također biti u zlu. Tako vidim da tobožnja neovisnost
ne oslobađa čovjeka – ustvrdio je Benedikt XVI. Diktature su uvijek bile protiv
poslušnosti Bogu. Nacistička diktatura, kao i ona marksistička, ne mogu prihvatiti
da je Bog iznad političke moći, a sloboda mučenika, koji priznaju Boga ... uvijek
je čin oslobađanja u kojem nam dolazi Kristova sloboda. Danas, hvala Bogu, ne živimo
u diktaturama, ali postoje istančani oblici diktature. To je konformizam, jer je obvezno
misliti kako i drugi, djelovati poput drugih, te suptilni napad na Crkvu, ili manje
suptilan, koji očituju kako konformizam stvarno može biti prava diktatura – istaknuo
je Benedikt XVI. Govoreći pak o kršćanskoj poslušnosti Bogu, rekao je kako ona
pretpostavlja istinsko poznavanje Boga i stvarnu želju da mu se pokorava, a Bog ne
može biti izlika za vlastitu volju. Mi se danas pomalo bojimo govoriti o vječnome
životu. Govorimo o korisnim stvarima za svijet, očitujemo kako kršćanstvo pomaže poboljšati
svijet, ali da je cilj kršćanstva život vječni, te da iz toga cilja proizlaze životne
mjere, ne usuđujemo se govoriti – ustvrdio je Papa ističući kako naprotiv moramo imati
hrabrost, radost i veliku nadu da život vječni postoji, da je on pravi život i da
od njega dolazi svjetlo koje osvjetljava svijet – potaknuo je Sveti Otac. U tome
je pogledu pokora milost, milost da priznajemo svoj grijeh, da priznajemo potrebu
obnove, promjene, preobraženja svoga bića. Moram priznati da smo mi kršćani u zadnje
vrijeme često izbjegavali riječ pokora, jer nam se previše čini tvrdom. Sada kad nam
pred očima svijeta govore o našim grijesima, vidimo da je pokora milost te da je potrebno
činiti pokoru, priznati to što ne valja u našem životu; otvoriti se praštanju, pripremiti
se za praštanje, prepustiti se preobraženju. Bol pokore, to jest pročišćavanja i preobražavanja,
jest milost, jer je obnavljanje, djelo je božanskoga milosrđa. Molimo se da naše ime
uđe u Božje ime, a naš život postane pravi život, vječni život, ljubav i istina –
zaključio je Benedikt XVI.