Tko ljubi spreman je trpjeti poput Isusa koji nije vrijeđanjem odgovarao na vrijeđanja.
Kršćanin mora odbaciti himbenost i nepravdu – istaknuo je Sveti Otac u jutrošnjoj
homiliji na misi za posvetu ulja. Kao svećenici pozvani smo da budemo, u zajedništvu
s Isusom Kristom, mirotvorci, da se suprotstavljamo nasilju i da se pouzdajemo u veću
moć ljubavi – ustvrdio je Benedikt XVI. dodajući: Simbolizmu ulja pripada i jačanje
za borbu. To se ne protivi temi mira, nego je njezin sastavni dio. Kršćanska se borba
nije sastojala niti se sastoji u uporabi nasilja, nego u trajnoj spremnosti trpjeti
za dobro, za Boga. Kršćani, kao dobri građani, poštuju pravo a čine ono što je dobro
i pravedno. Njihova se borba sastoji u odbijanju izvršavanja onoga što je u pravnim
sustavima na snazi a nije pravedno, nego je nepravda – primijetio je Benedikt XVI.
Borba mučenika sastojala se u njihovu izričitom protivljenju nepravdi, odbijanju
sudjelovanja u idolatrijskome kultu, klanjanju imperatoru, nisu se željeli pokoriti
himbenosti, obožavanju ljudskih osoba i njihove moći. Sa svojim odbacivanje himbenosti
i svih njezinih posljedica uzdignuli su moć prava i istine. Tako su služili miru.
Kršćanima je i danas važno slijediti pravdu, koja je temelj mira. I danas je važno
da ne prihvaćaju nepravdu koju se uzdiže na razinu prava – primjerice, kada je riječ
o ubijanju još nerođene nevine djece. Upravo tako služimo miru i upravo tako slijedimo
stope Isusa Krista za kojeg sveti Petar kaže: On koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao,
mučen nije prijetio, nego je prepuštao pravednome Sucu. On je u svome tijelu na križ
podigao naše grijehe da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo za pravednost. Tko
ljubi spreman je trpjeti za ljubljenoga i zbog njegove ljubavi, a upravo tako kuša
najveću radost – ustvrdio je Papa. Govoreći o sakramentu, vidljivome znaku nevidljive
milosti, rekao je kako je sakrament središte crkvenoga bogoštovlja. U sakramentu ne
djelujemo mi nego djeluje Bog. Bog se da nam dođe u susret poslužio tvarima, od kojih
je sačinjen svemir. Od četiri tvari izgrađen je svemir sakramenta: voda, kruh, vino
i ulje. Voda je osnovna za život, bitni je znak čina po kojem postajemo kršćani, u
krštenju se rađamo na novi život. Dok je voda općenito bitna životna sastavnica, druge
tri tvari pripadaju kulturi mediteranskog podneblja. One podsjećaju na stvarnu povijesnu
sredinu u kojoj se razvilo kršćanstvo. Bog se utjelovio u određenoj sredini u kojoj
je živio s ljudima. One su sinteza stvaranja i povijesti: Božji darovi koji nas uvijek
povezuju s mjestima gdje je Bog živio s nama u povijesti, gdje je postao jedan od
nas – kazao je Benedikt XVI. Govoreći o simbolizmu sakramentskih tvari, rekao je
da kruh podsjeća na svakodnevni život, osnovi je dar za svaki dan. Vino upućuje na
veselje, a maslinovo ulje ima opširno značenje: hrana, lijek, služi za ljepotu, priprema
za borbu i osnažuje, znak je dostojanstva i odgovornosti te snage koja dolazi od Boga.
U našem imenu kršćani nazočno je otajstvo ulja. Riječ kršćani dolazi od riječi Krist,
što znači pomazanik. Biti kršćani znači proizlaziti iz Krista, pripadati Kristu, Pomazaniku
Božjem, onome koga je Bog obdario kraljevstvom i svećeništvom, koga je Bog pomazao
sa svojim Duhom. Maslinovo je ulje na poseban način simbol Isusova ispunjenja Duhom
Svetim – kazao je Sveti Otac Na misi Velikoga četvrtka sveta su ulja u središtu
liturgijskoga djelovanja. Biskup ih posvećuje u katedrali za cijelu godinu. Ona tako
izražavaju jedinstvo Crkve, koje jamči episkopat, a upućuju na Krista, istinskoga
pastira i čuvara duša, kako kaže sveti Petar, a ujedno objedinjuju liturgijsku godinu,
koja se temelji u otajstvu Velikoga četvrtka. Ulja nas također podsjećaju na Maslinski
vrt, mjesto prihvaćanja muke i odakle je Isus uzašao Ocu, dakle mjesto otkupljenja.
Ovo dvojako otajstvo maslinskog vrata uvijek je „aktivno“ u sakramentalnome ulju Crkve.
Ulje je znak dobrote Božje koja nas zahvaća u krštenju, u Krizmi, u raznim stupnjevima
sakramenta reda te u bolesničkome pomazanju. Ulje nas dakle prati cijeli život, od
krštenja sve do susreta s Bogom, sucem i Spasiteljem. Misa posvete ulja na poseban
se način odnosi na nas svećenike, govori nam o Kristu, kojeg je Bog pomazao za kralja
i svećenika, a koji nas u našem svećeničkome ređenju čini sudionicima svoga svećeništva
i pomazanja. U starini ulje je bilo povezano s riječju milosrđe. Zaista, posvećeno
ulje uvijek je u raznim sakramentima znak Božjega milosrđa. Svećeničko pomazanje stoga
znači obvezu donositi ljudima Božje milosrđe. U svjetiljci našega života nikada ne
bi smjelo ponestati ulja milosrđa. Uvijek ga na vrijeme pribavimo kod Gospodina u
susretu s njegovom riječi, u primanju sakramenta, zadržavajući se s njim u molitvi
– potaknuo je Sveti Otac. Maslinove grančice i ulje su simbol mira. Prvi su kršćani
kitili grobove svojih pokojnika maslinovim grančicama, simbolom mira. Znali su da
je Krist pobijedio smrt i da njihovi pokojnici odmaraju u Kristovu miru. Vjerovali
su da je Krist obećao mir koji svijet ne može dati. Sjećali su se da je Krist nakon
uskrsnuća pozdravio riječima: Mir vama! Krist donosi maslinovu grančicu, donosi mir
svijetu, naviješta spasonosnu dobrotu Božju. On je naš mir. Kršćani stoga moraju biti
mirotvorci, osobe koje žive otajstvo križa kao otajstvo pomirenja. Krist ne pobjeđuje
mačem, nego križem. Pobjeđuje nadmašujući mržnju, pobjeđuje snagom svoje ljubavi.
Njegov križ je odbacivanje nasilja, stoga je znak pobjede Boga koji naviješta novi
Isusov put. Patnik je bio jači od vlastodržaca. Krist je u sebedarju na križu pobijedio
nasilje. Pozvani smo da kao svećenici budemo mirotvorci, u zajedništvu s Isusom Kristom,
pozvani smo suprotstaviti se nasilju i da se pouzdajemo u moć Božje ljubavi – ustvrdio
je Benedikt XVI. Osvrnuvši se na 45. psalam u kojem se govori o pomazanju kralja
uljem radosti, Papa je rekao kako kršćani u tome psalmu vide Kristovo pomazanje. Crkveni
se oci nisu dvoumili da ulje radosti protumače Duhom Svetim koji je sišao na Isusa
Krista. Duh Sveti je radost koja dolazi od Boga. Od Isusa se ta radost prenosi na
nas u njegovu evanđelju, u radosnoj vijesti da nas Bog pozna, da je On dobar i da
je njegova dobrota moć nad svim moćima, da nas on ljubi. Radost je plod ljubavi. Ulje
radosti, izliveno na Krista, Duh je Sveti, dar Ljubavi koja raduje naš život. Budući
da poznajemo Krista i u njemu Boga, znamo da je dobro biti čovjek. Dobro je živjeti
jer smo voljeni, jer je istina dobrota. Posvećeno ulje se u drvenoj Crkvi smatralo
znakom nazočnosti Duha Svetoga, koji se po Kristu izlijeva na nas. Krist je ulje radosti.
Ali ta se radost razlikuje od zabave, od vanjskoga veselja koje priželjkuje moderno
društvo. Zabava je, ako je na mjestu, bez sumnje dobra i ugodna. Dobro je veseliti
se. Ali zabava nije sve. Ona je samo jedan mali dio našega života, a ako želi biti
sve, postaje maska iza koje se krije očaj ili bar sumnja da je život dobar, odnosno
da bi bilo bolje ne živjeti – primijetio je Benedikt XVI. Različita je radost
koja nam od Krista dolazi u susret. Ona razveseljava a može opstati zajedno s trpljenjem.
Ona nam daje snagu da podnosimo patnju te da i u patnji ostanemo radosni, po njoj
bivamo kadri dijeliti tuđu patnju a samim tim, u uzajamnoj raspoloživosti, priopćavamo
Božje svjetlo i dobrotu. Na razmišljanje me uvijek potiče pripovijedanje Djela apostolskih
prema kojemu su apostoli bili, nakon što ih je Svećeničko vijeće podvrgnulo bičevanju,
„vrlo veseli što im je udijeljena čast da podnesu zlo poradi imena Isusova. Tko ljubi
spreman je trpjeti zbog ljubljenoga i njegove ljubavi, upravo tako kuša veću radost.
Radost mučenika je bila jača od podnesenih mučenja. Ta je radost u konačnici pobijedila
i Kristu otvorila vrata povijesti. Kao svećenici, mi smo – kakao kaže sveti Pavao
– suradnici vaše radosti. U plodu masline, u posvećenom ulju, Stvoriteljeva dobrota
nas dotiče, njegova otkupiteljska ljubav. Molimo se da nas sve dublje prožima Njegova
radost i da budemo kadri iznova je nositi u svijet kojemu je hitna radost koja proizlazi
iz istine – zaključio je Benedikt XVI.