Neupitnost celibata

Celibat je izraziti znak potpunoga i isključivoga posvećenja Kristu, Crkvi i Božjemu Kraljevstvu – tim je riječima papa Benedikt XVI. u apostolskoj pobudnici 'Sacramentum caritatis' opisao svećenički život življen u celibatu. Celibat je dakle nutarnja obveza svjedočenja evanđelja. Te je misli, u razgovoru za našu radio postaju, istaknuo i otac Laurent Touze, profesor duhovne teologije na Papinskome sveučilištu Svetoga Križa u Rimu. Ako se govori o svećeničkome celibatu, treba govoriti o Euharistiji – napomenuo je otac Touze te dodao - Kada svećenik slavi žrtvu Krista koji se svojim tijelom potpuno daje sve do prolijevanja krvi, on to mora živjeti na primjeren način, dajući potpuno, iz ljubavi prema Crkvi, kroz celibat, svoje tijelo.
Osvrnuvši se na teškoće na koje mladi mogu naići u shvaćanju toga dara, otac Touze je napomenuo kako su te teškoće jednake onima koje može imati mladi čovjek u odnosu na brak. U tom smislu, kultura koja prevladava priječi – ili nastoji spriječiti – da ljudsko srce prihvati vjernost sve do smrti, te potpuno darivanje sebe i ljepotu ljubavi. Stoga mislim da su za formaciju tih mladih ljudi potrebne neke kreposti, odnosno iskrenost, i to iskrenost prema samome sebi, kako bi svaka osoba imala hrabrosti vidjeti u svojoj nutrini probleme koje ima, kako bi imala hrabrosti jasno o njima razgovarati, te poniznosti za primanje pomoći. A nakon toga, potrebna je nova pozornost prema svemu onome što spada u ljudski odgoj svećeničkih kandidata – naglasio je otac Touze te dodao kako kandidati trebaju shvatiti da je prije svega potrebno voljeti Krista, te da, oponašajući Gospodina trebaju potpuno dati svoj život za Crkvu.
Na novinarov upit koje izazove nameće ta obveza, profesor je istaknuo kako je to bez sumnje izbor kandidata. To je uvijek bio izazov – pojasnio je – i za samoga mladića koji je uvjeren u svoj poziv na svećeništvo. Upravo on treba imati prostora na kojemu će govoriti o sebi i svojim problemima, omogućujući svojim odgojiteljima, i samome sebi, vidjeti ima li on uistinu odgovarajuće osobine kako bi bio sretan i sveti svećenik. Istovremeno, upravo zbog toga što učiteljstvo tako snažno ističe vezu između svećeničkoga celibata i slavljenja Svete Mise, važno je primjereno shvatiti euharistijsko otajstvo. Potrebno je jako insistirati u formaciji sjemeništaraca, u formaciji svećenika, kako mladih tako i onih manje mladih, kako bi se otkrila važnost svetoga slavlja liturgije, važnost svetoga slavlja euharistijske žrtve – istaknuo je otac Touze.
Spomenuvši potom izuzetno važan prinos obitelji u formaciji sjemeništarca, otac Touze je primijetio kako neki mladić koji dođe do ređenja, veći dio svojega zvanja – kako je rekao – 90% njegova zvanja, zasluga je njegovih roditelja, jer je, u stvari, u obitelji primio sjeme želje za potpunim darivanjem Bogu. Tamo se nalazi sposobnost za razumijevanje onoga što je ljubav, i što je vjernost. Čak i ako je rođen u obitelji koja nije katolička, vidjevši ljubav svojih roditelja, učeći živjeti sa svojom braćom i sestrama, naučivši u obitelji što je velikodušnost, možda će baš tu lakše primiti Božji dar zvanja – primijetio je otac Touze.