Posljednje korizmeno razmišljanje o. Cantalamesse

Krist trpi više od nas zbog poniženja njegovih svećenika i žalosti njegove Crkve; ako to dopušta, to je zato jer poznaje dobro koje iz toga može proizići za veću čistoću Crkve – ustvrdio je otac Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, u posljednjem korizmenom razmišljanju održanom 26. ožujka u kapeli Redemptoris Mater u nazočnosti Pape i članova Rimske kurije.
Unutar Crkve, kako žalosno pokazuju posljednji događaji, osjeća se potreba pročišćavanja, počevši od klera. Uobičajenom jasnoćom, popraćenom strastvenom obranom svećeničkoga poziva, otac Cantalamessa završio je ovogodišnji korizmeni ciklus razmišljanja govoreći o napastima u koje svećenik može upasti tijekom svećeničke službe. Propovjednik je dio razmišljanja razvio na sedam pisama kršćanskim zajednicama iz Otkrivenja. U pismu Crkvi u Smirni između ostaloga ističe se poziv svećenicima na vjernost. Propovjednik je pojasnio kako se izraz vjernost može shvatiti dvojako, kao ustrajnost ali i kao odanost, poštenje i besprijekornost, a to su upravo posebne odlike jednoga svećenika – kazao je otac Cantalamessa.
Toj vjernosti se suprotstavlja izdaja crkvenoga i Kristova povjerenja, dvojaki život, neizvršavanje obveza vlastitoga zvanja, poglavito celibata i čistoće. Znamo iz bolnoga iskustva kolika šteta može proizići za Crkvu i za duše iz te vrste nevjernosti. Ovo je možda najteža kušnja koju Crkva proživljava u ovome času – ustvrdio je otac Cantalamessa.
U tome kao i u drugim pismima – primijetio je Propovjednik – u raznim se nijansama očituje jedinstveni poziv na obraćenje. U pismu kršćanima u Smirni, Krist je strog naročito prema mlakima u vjeri. A mlakost jednoga dijela klera, nedostatak revnosti te apostolska tromost oslabljuju Crkvu više nego slučajni skandali nekih svećenika – komentirao je Propovjednik. Ne treba se poopćivati: Crkva je i danas bogata svetim svećenicima koji samozatajno vrše svoje zadaće. Tko poznaje malo bolje povijest Crkve zna da je razina današnjega klera puno viša od razine u prijašnjim vremenima. Jedan zauzeti laik žalostan mi je govorio: Stanovništvo naše zemlje u posljednjih 20 godina povećalo se više od tri milijuna, ali mi se katolici ni malo nismo pomaknuli. S našom Crkvom nešto nije u redu. Budući da poznajem te svećenike jer sam kod njih propovijedao, znao sam da nije nešto u redu: većina se od njih nije zabrinjavala za duše nego za novac i komotnost – istaknuo je otac Cantalamessa.
Kao potvrdu onoga što govori naveo je primjer svete Terezije Avilske, koja u svojim spisima priznaje da je neko vrijeme silom nastojala povezati Božje stvari sa stvarima ovoga svijeta, osuđujući samu sebe da bude nesretna. Padala sam i dizala se, ali sam se tako loše dizala da sam ponovno padala (...) Mogu reći da je moj život bio najbjedniji što se može zamisliti, jer nisam uživala u Bogu niti sam se osjećala zadovoljna u svijetu. Kada sam bila na svjetovnim provodima, pomisao na to što dugujem Bogu remetila je moje zadovoljstvo, a kad sam bila s Bogom ometali su me svjetovne čari – piše sveta Terezija. Smatram da bi mnogi svećenici u ispovijedi svete Terezije mogli otkriti glavni razlog svoje nezasitnosti i nezadovoljstva – zaključio je otac Cantalamessa.
Govoreći o drugim uzrocima krize svećeničkoga zvanja, od novca do komotnosti, Propovjednik je primijetio kako se laička crkvena udruženja odlikuju apostolskim žarom koji katkada nedostaje svećenicima. Svećenici moraju biti uzori za stado, a ne gospodari vjere; siromašni poput svetoga Arškog župnika, sposobni da se uznemiruju poradi potreba apostolata ne podliježući napasti da sputavaju Krista, da Kristu naređuju ono što oni trebaju činiti: treba se moliti, ali molitva ne treba štetiti odmoru, poslušnost Bogu ne smije uznemirivati svećeničku raspoloživost, čistoća ne treba zahtijevati odricanje od svjetskih užitaka. Iskrećući Kristovu rečenicu: Ja sam na vratima i kucam, rekao je kako u svećenicima Krist ne kuca da uđe, nego da iziđe. U krštenju smo primili Kristov duh, ali ga može kameno srce zatvoriti, oduzeti mu mogućnost da se širi i da prožima sposobnosti, djelovanja i osjećaje osoba. Kada čitamo Kristovu rečenicu: Na vratima sam i kucam, moramo shvatiti da on ne kuca izvana kako bi ušao nego iznutra jer želi izići – ustvrdio je otac Cantalmessa.
Propovjednik je započeo i završio razmišljanje riječima proroka Jeremije, koji je, razočaran svojim svećeništvom, odlučio okrenuti leđa Bogu, no shvatio je da ga Bog neće napustiti ako se obrati. Ta svijest i čvrstina vjere u sadašnjem trenutku potrebni su Svetome Ocu i Crkvi. U ovome je času potreban trzaj nade (...) Krist trpi više od nas zbog ponižavanja njegovih svećenika i žalosti njegove Crkve. Ako to dopušta, to je zato jer poznaje dobro koje iz toga može poteći za veću čistoću Crkve. Kristov poziv dođite k meni svi vi koji ste umorni i ugnjetavani, ja ću vas okrijepiti, bio je u prvome redu upućen učenicima, apostolima koji su ga okruživali, danas je dakle upućen nama svećenicima. Nama govori: Dođite k meni, meni dođite a ne sebi, svojim snagama. Dođite k meni i naći ćete okrjepu – zaključio je otac Cantalamessa.