Uz liturgijska čitanja IV. korizmene nedjelje razmišlja vlč. Tadija Crnjak

Današnji evanđeoski odlomak IV. korizmene nedjelje započinje opisom događaja u kojemu se oko Isusa okupljaju carinici i grješnici i slušaju ga. Ovo evanđelje je jedna od najljepše ispričanih priča ikad ispričanih i koliko god puta čovjek slušao ili čitao taj evanđeoski odlomak uvijek nam priča o milosrdnom ocu ili izgubljenom sinu progovara na neki novi način.
Naš je život, bitno obilježen grijehom. Stalnim usponima i padovima, dobivenim i izgubljenim bitkama. Čini se kako u nama, ovisno o vremenu i trenutku, doslovno živi slika i stav, kako mlađega tako i starijega sina, iz današnjega evanđelja. Olako mijenjamo osobnosti i uloge dovodeći se tako u nezdravu, gotovo kaotičnu situaciju. Jer podvojen čovjek nije zdrav, ne može biti autentičan svjedok. Olako i prebrzo mijenjanje mišljenja i uloga čini nas slabima. A sve to vrlo jednostavno iščitavamo u ponašanju i stavu čovjeka, koji je već jednom ili točnije, tijekom života možda nebrojeno puta, iskusio situaciju mlađega sina, neizmjerno milosrđe i dobrotu očevu, a sada, obučen u odijelo i službu starijega sina, bez imalo samilosti izgovara riječi osude mnogima, izgubljenima poput mlađega sina.
Bog je pun milosrđa prema čovjeku, to je glavna poruka današnjeg evanđelja, Bog kojega u prispodobi simbolizira ovaj dobri otac koji je pun ljubavi prema svom sinu i onda kada on nije vjeran njemu. Otac ne zadržava sina i onda kada on griješi daje mu da bude slobodan, pa čak i da se udalji od njega ali uvijek ga čeka i veseli mu se kada se vraća, oprašta mu. TAKAV JE MOJ BOG, kojem sam povjerovao, TAKAV JE MOJ NEBESKI OTAC.
Kako je lijepa spoznaja da je moj Bog uvijek uz mene i kada griješim, kada sam slab, tada mi je ustvari posebno blizak. Moj Bog se ne vlada po našoj ljudskoj logici, gdje prosuđujemo ljude po zaslugama, nego se ravna po srcu koje je milosrdno, koje nadilazi puku pravednost, daje mi i više nego što zaslužujem. Da nije tako u ovoj prispodobi bi otac rekao sinu koji se vraća da mu nema što više dati jer je već dobio što je bilo njegovo.
Neka i ova korizma proizvede u meni odluku,da se obratim od svojih lutanja i da poput izgubljenog sina smognem hrabrosti vratiti se svom dobrom ocu kako bi iskusio radost života, radost oproštenja. Bogu je lako oprostiti jer je njegova ljubav prema nama ljudima bezuvjetna, dok je nama jako teško pronaći snage da oprostimo jedni drugima, da dadnemo ljudima drugu priliku. To pokazuje i primjer starijeg sina, kojem je krivo što je uvijek uz oca i uvijek mu je poslušan a sada otac stavlja opet u isti rang njega i brata mu koji je proigrao očevo povjerenje, e to nije pravedno, i stvarno nije, ali Bog ima drugačija mjerila, nikoga ne zakida nego daje i više nego zaslužujemo i možemo zamisliti.
Poput ovog starijeg sina iz prispodobe i mi se možemo osjećati da nas Bog ponekad malo zaboravi. Idem redovito na mise i primam sakramente, ne činim neke velike grijehe i onda mislim da me Bog treba nagraditi, da bi me trebali mimoići nekakvi životni križevi i slično. Ako se nekada i osjetimo tako kao da nas je Bog zaboravio, sjetimo se ove prispodobe. Bog je uvijek uz mene i stalo mu je do mene, pogotovo onda kada sam odlutao i izgubio se.
Neka i ova moja korizma bude i vrijeme radosti. Budimo starija braća koja će se radovati povratku mlađega brata, izgubljenog brata, u kuću očevu. AMEN