Konzistorij za proglašenje novih svetaca

Četvoro svetaca i svetica s tri kontinenta, svi rođeni polovicom XIX. stoljeća, i još dvoje njih koji su živjeli između XV. i XVI. stoljeća - na ta se razdoblja odnose zbivanja šestoro blaženih koji su bili u središtu javnoga konzistorija koji je papa Benedikt XVI. predvodio 19. veljače u Vatikanu, te njihovu kanonizaciju zakazao za 17. listopada 2010. godine.
Kada se prisjetimo života neke svetice ili sveca, to je kao da neko povijesno razdoblje prikazujemo s njegove najbolje strane, one koja pripada ljudima koji su služili Crkvi služeći i čineći dobro društvu svojega vremena. Upravo se to dogodilo u petak, 19. veljače, u Vatikanu, kada je Sveti Otac otvorio i predvodio, kroz svečano slavlje Šestoga časa, Konzistorij za šest kauza za kanonizaciju.
Mary Helen MacKillop (1842-1909), koja će 17. listopada ove godine postati prva australska svetica, rođena je polovicom XIX. stoljeća u Melbourneu. Australija je u to vrijeme skup kolonija obilježenih još uvijek siromašnim i primitivnim životom. Siromašna je i obitelj te djevojke koja, iako ju je privlačio redovnički život, tu je želju morala staviti na stranu i pomoći u izdržavanju obitelji. S 18 godina postaje učiteljica u jednome gradiću na jugu Australije. Sa župnikom, ocem Woodsom, osnovala je prve dvije katoličke škole za besplatno školovanje, boreći se protiv nepismenosti. Ubrzo je pronašla skupinu djevojaka koje su bile spremne postati učiteljice i ne primati za to plaću, te je tako s njima stvorena jezgra Sestara svetoga Josipa od Presvetoga Srca Isusova. Sve su one od Majke Mary, kako su je ubrzo počeli zvati, naučile poučavati djecu, ali i pomagati njihovim obiteljima, te biti „obitelj“ za zatvorenike o kojima se nitko nije brinuo. Majka Mary je ta koja sama ulazi u ćeliju osuđenika na smrt i umiruje osjećaj straha i mržnje, razgovarajući s njime, i ponajviše slušajući ga kao što nitko do tada to nije učinio.
Međutim, uz zasluge nižu se i klevete. Optužuju je za prevratništvo, jer odbija davati novac vlastima. Nažalost, govorkanja se šire i postaju jača od dobra koje je učinila, te ju 1871. godine biskup izopćuje iz Crkve i izgoni njezine sestre iz grada, ali će poslije uz isprike povući tu odluku. U međuvremenu, Majku Mary je ohrabrio izravno papa Pio IX., što je dovelo do kanonskoga priznavanja njezine družbe, te će ona biti njezina poglavarica sve do smrti.
Tri godine mlađi od sestre MacKillop jest blaženi André Bessette (1845-1937), Kanađanin iz Montreala. Ostavši bez roditelja u dobi od 12 godina, odlazi u Sjedinjene Države gdje uči na poseban način štovati svetoga Josipa. Vrativši se u svoj grad, kao brat André ulazi u Kongregaciju Svetoga Križa gdje mu je povjerena dužnost vratara u Zavodu Notre-Dame, koju će vršiti tijekom 40 godina. Ali, uz to, on je i bolničar, brijač, vrtlar, i ponajviše Božji čovjek. Po zagovoru svetoga Josipa, sveca kojega je posebno štovao, postiže izvanredna ozdravljenja, te kroz njegovu sobu prolaze rijeke ljudi. Iako je u novicijatu smatran slabunjavim i boležljivim, brat André preminuo je 1937. u 92. godini života. Toga je dana u Kanadi bio dan nacionalne žalosti.
Vršnjakinja brata Andréa je Španjolka Juana Josefa Cipitria y Barriola (1845-1912). Polupismena, vrlo brzo je očitovala dvije posebne pobožnosti – Euharistiji i Gospi. Plodovi toga izražavali su se u njezinu posvećivanju siromašnima s kojima je dijelila hranu, odjeću i veliki dio plaće. Kroz takav način života, u njoj vrlo brzo sazrijeva želja za redovničkim posvećenjem, te je 1869. godine utemeljila Sestre Kćeri Isusovih. Mijenja ime u Candida Maria, a Družba se rađa u Salamanki 1871. godine. Njezine se susestre zajedno s njom posvećuju odgoju i obrazovanju djevojčica i djevojaka, a Candida Marija, unatoč svojim intelektualnim ograničenjima, duša je tog djela koje podupire u potpunome pouzdanju u božansku Providnost.
Polovicom XIX. stoljeća u Casoriji, nedaleko od Napulja, rađa se i Giulia Salzano (1846.1929). Odrasla u sirotištu, postaje učiteljica, ali svoje pedagoške sposobnosti povezuje s jakom duhovnom pripravom. Dok poučava, organizira također radionice za šivanje opreme za siromašne crkve. Redovničko je odijelo obukla 1905. godine, a malo prije toga ustanovljena je družba Sestara katehistica Presvetoga Srca Isusova. Buduća je svetica nadahnuta katehistica puna ljubavi prema svim vrstama ljudi, s posebno istaknutom pobožnošću Presvetome Srcu Isusovu.
Camilla Battista Varano (1458-1524) kći je princa Giulija Cesarea Da Varana, rođena u mjestu Camerino. Rasla je na dvoru, među zabavama koje joj je jamčio njezin položaj. Pa ipak, i u tome ozračju banalnosti pali se iskra njezine duhovne dubine. Unatoč očevu protivljenju izabire samostan, te u samostanu Svete Klare u Urbinu oblači franjevačko odijelo, uzimajući ime sestra Battista. Nakon toga slijede godine velikoga misticizma, a Kristova je Muka i dalje njezino uporište. Neprilike iz njezine obiteljske kuće primoravaju je na bijeg, ali se potom vraća u svoj Camerino gdje do preminuća ostaje poglavarica samostana, postajući oslonac za sve mještane, te građanske i crkvene vlasti.Osam godina nakon preminuća sestre Battiste, 1433. godine u Poljskoj je rođen Stanisław Kazimierczyk (1433-1489). Sin općinskoga dužnosnika i majke domaćice, Stanisław pohađa školu u župi koju vode Regularni lateranski kanonici. Susret s njima obilježit će njegov život. U dobi od 23 godine ulazi u njihov red te se posvećuje brižljivome i temeljitome proučavanju Biblije. Riječju i dosljednošću svojega redovničkog života bori se protiv zastranjenja prouzročenih prvim utjecajima humanizma, struje misli zatvorene za nadnaravno. Preminuo je s 56 godina, a na dan njegova pogreba, kako potvrđuju dokumenti, dogodila su se brojna čudesa.