Uz liturgijska čitanja V. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Denis Barić
Draga braćo i sestre! Koliko li smo puta u svome životu uložili truda, vremena,
znanja i strpljenja u poslove od velikoga značenja za nas same ali i za druge oko
nas? Možda smo pritom i pretjerali postavljajući si visoke kriterije i očekivanja
od nas samih, a naposljetku razočaranje dobivenim, postignutim, učinjenim. Isus
je u današnjem evanđelju na obalama Genezaretskoga jezera koje u sebi krije tijesnu
povezanost s Isusovim djelovanjem. Naime, u nama to isto jezero budi prisjećanja na
Isusov hod po vodi, poziv 5 apostola (Petra, Andrije, Ivana, Jakova i Mateja), hranjenje
pet tisuća ljudi, a na brdu povrh njega Isus je održao toliko nam poznati Govor na
gori. Na obalama Genezaretskoga jezera Isus ulazi u žižu puke svakodnevice ljudi
koji su vlastitim rukama zarađivali svagdanji kruh. Lađa, ribarenje, ispiranje mreža
bila im je toliko poznata stvarnost da bi katkad bilo i za ne očekivati provesti noć
na moru, a ne uloviti ništa. No, to se dogodilo Šimunu kojemu je to bila prigoda susresti
se s Isusom koji ulazi u njegov život ne usputno, već sa sasvim određenim poslanjem:
Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude! I tako se Isusov intervent ne zaustavlja na velikom
ulovu ribe, na ostavljanju u čudu Šimuna i njegovih drugova, na opskrbljivanju naroda
hranom. Nipošto! Isusovo djelovanje prožeto je puno dubljim značenjem i pozivom na
nasljedovanje, tj. ljudima je potreban svakodnevni kruh kako bi utažio njihovu tjelesnu
glad, ali dobro je Isus znao kako su ti isti ljudi gladni i duhovnoga kruha. I
tako je Isus iskoristio još jednu svakodnevnu, uobičajenu prigodu za približiti se
običnomu čovjeku kako bi ga pohodio i pokazao mu blizinu. Vidljivo je na primjeru
Šimuna kako Bog ulazi u našu konkretnu životnu stvarnost. Naime, Šimuna je potražio
u njegovoj svakodnevici, mogli bismo reći u banalnoj zaokupljenosti ljudskim poslovima,
u brigama običnoga čovjeka. Tamo mu progovara i poziva ga na nasljedovanje. Pa
ako malo bolje promotrimo i naše živote, braćo i sestre, i nama Bog progovara tamo
gdje smo i u onome što jesmo i što radimo. Progovara nam ne poradi toga što bi to
pripadalo u nekakve regule, formalnosti, već poradi toga kako bi upravo tu našu svakodnevicu
On promijenio i obnovio, te nas pozvao na nasljedovanje. I stoga nemojmo očekivati
čuda, spektakle koji će nas približiti Isusu i koji će nam označiti poziv na nasljedovanje,
već nastojmo djelovati u zaokupljenosti svagdanjim poslovima u kojima nam je Bog itekako
blizu. 'Na tvoju riječ bacit ću mreže' neka postane već danas opcija našega djelovanja
i naše opredijeljenosti za čovjeka, bližnje, ljude u potrebi, kako bi ti isti u nama
prepoznali Kristov poziv na nasljedovanje.