Papa ne može govoriti

„Žale se što Papa ne govori, ali Papa ne može govoriti.“ To svjedočanstvo proizlazi iz privatnoga razgovora iz 1942. godine između pape Pija XII. i isusovca koji je u Vatikanu te godine držao duhovne vježbe. O tome se može raspravljati s povijesnoga gledišta, ali ako je Pio XII. šutio, bilo je to zbog straha da pogorša stanje. Nedjeljni Osservatore je 28. lipnja 1964. godine objavio to svjedočanstvo ondašnjega rektora Papinskoga sveučilišta Gregoriana, isusovaca Paola Dezze, koji je od 1966. bio ispovjednik pape Pavla VI. i Ivana Pavla I. a 1991. godine ga je Ivan Pavao II. imenovao kardinalom, u kojem govori o privatnoj audijenciji u koju ga je primio papa Pio XII., a vatikanski dnevnik ga je ponovno objavio ovih dana.
U prosincu 1942. godine održao sam Svetome Ocu duhovne vježbe. Tom sam prigodom imao jako dugu audijenciju u kojoj mi je Papa govorio o nacističkim okrutnostima u Njemačkoj i drugim okupiranim državama, očitovao je bol, svoju tjeskobu jer – rekao mi je – „žale se što Papa ne govori. Ali Papa ne može govoriti. Ako bi govorio bilo bi gore.“ Povjerio mi je da je nedavno uputio tri pisma, jedno „herojskome nadbiskupu Krakova“, budući kardinal Sapeha, a druga dva također poljskim biskupima u kojima oplakuje te nacističke užase. Odgovaraju mi – rekao mi je Papa – zahvaljujući mi, ali također mi govore da ne mogu objaviti ta pisma jer bi to pogoršalo stanje“. Pri tome je podsjetio na primjer Pija X. koji je za, ne znam koja, mučenja u Rusiji rekao: „Morate šutjeti upravo da se spriječe veća zla“ – podsjetio je isusovac Dezza.
I u ovoj okolnosti izbija na površinu laž onih koji govore da je Pio XII. namjerno šutio želeći poduprijeti naciste protiv Rusa i komunista; a sjećam se kako je rekao: „Da, postoji komunistička opasnost, ali u ovome trenutku nacistička opasnost je veća“. Govorio mi je o tome što bi nacisti učinili u slučaju pobjede. Dobro se sjećam riječi koje mi je rekao: „Žele uništiti Crkvu i zdrobiti je kao žabu krastavicu. Za Papu neće biti mjesta u novoj Europi. Govore, neka ide u Ameriku. Ali ja se ne bojim i ostat ću ovdje“. To je odlučno i uvjereno rekao, stoga se jasno vidi da, ako je Papa šutio, da to nije činio iz straha ili interesa nego jedino iz straha što bi mogao pogoršati stanje progonjenih. Jer je, dok mi je govorio o prijetnjama prodora u Vatikan, bio posvema miran, siguran, pouzdan u Božju providnost, a govoreći o „javnome iskoraku“, bio je tjeskoban. Ako govorim – mislio je – njima činim zlo“. Ako dakle netko s povijesnoga gledišta može raspravljati bi li bilo bolje da je više i odlučnije govorio, uopće se ne može raspravljati o tome da se tako ponašao iz toga razloga, a ne zbog straha ili interesa – ustvrdio je profesor Dezza.
U dubokom mi je sjećanju ostao govor o svemu što je učinio i što čini u korist potlačenih. Sjećam se da mi je govorio o nastojanjima, dok je postao Papa, u dogovoru s njemačkim kardinalima da stupi u kontakt s Hitlerom, ali u tome nije uspio; potom je govorio o razgovoru s Ribbentropom koji je došao u Rim, ali ni to nije imalo nikakav rezultat. U svakom slučaju, činio je sve što je mogao, jedino se zabrinjavao da ne ulazi u politička ili vojna pitanja, nego da sve ostane u okvirima zadaće Svete Stolice. Što se toga tiče, sjećam se kad je Rim 1943. godine potpao pod njemačku upravu, tada sam bio rektor Papinskoga sveučilišta Gregoriana i primao sam one koji su tražili utočište – Pio XII. mi reče: Oče, izbjegavaj primati vojnike jer, budući da je Gregoriana Papinska kuća i povezana je sa Svetom Stolicom, od toga se moramo držati po strani. Ali druge vrlo rado: civile, progonjene Židove“. Zaista sam primao brojne– posvjedočio je otac Dezza.
O tome što je Papa tada učinio za Židove, između ostalih postoji svjedočanstvo velikoga rimskog rabina Zollija, koji se tijekom nacističke okupacije sklonio u jednu radničku obitelj. Kad su došli saveznici i minula opasnost, on se obratio, postao je katolik, to je bilo iskreno i nesebično obraćenje. Sjećam se da me je posjetio 15. kolovoza 1944. godine i tada mi je izložio svoju namjeru da postane katolik. Gledaj – reče mi – nije riječ o 'do ut des', dajem da mi daš. Tražim krsnu vodu i ništa drugo. Nacisti su mi sve odnijeli. Siromah sam, živjet ću kao siromah, umrijet ću kao siromah, ali nije važno.“ A kada se krstio želio je uzeti ime Eugen, upravo iz zahvalnosti prema papi Eugeniju Paccelliju za sve što je činio u potpori Židovima. Osobno sam ga nakon krštenja u veljači pratio u audijenciju kod Pape, tada je on tražio od Pape da ukloni iz liturgije izraze nepovoljne za Židove poput „perfidis Judaeis. Tada je Pio XII. ,budući da nije odmah mogao promijeniti liturgiju, objavio izjavu da „perfidi“, u latinskome znači „nevjerni“. Potom je, čim je bilo moguće, reformom liturgije maknuta riječ.
Pio XII. je dakle želio biti siguran da ne kaže nešto što bi moglo izazvati reakcije koje bi mogle zaoštriti stanje. Ja bih odijelio dva pitanja. Jedno je: dobro je učinio što je šutio ili učinio bi bolje da je govorio? Po mome mišljenju o tome se s povijesnoga gledišta može raspravljati. Možda bi Pio XI. koji je bio drugačije naravi, mogao postupiti na drugačiji način. Ali to što je za mene očito jest da je, ako je Pio XII. šutio ili malo govorio, činio to samo iz straha da ne pogorša stanje. Objektivno se može raspravljati; subjektivno se ne može sumnjati u Papinu nakanu: on je nastojao činiti ono što je bilo bolje – odlučno je ustvrdio isusovac Dezza.